Radmila Krgović, Nada Lakić, Ivana Šuković, Dušan Bošković, Branislav Šćekić, Ljubiša Bošković, Milan Radović i Filip Roganović
 

 

Dio tima u Ljubljani na pauzi

 „Ekspedicija Alpi 2014.“ u organizaciji „Visokogoraca Crne Gore“, koju je vodio iskusni crnogorski planinar  Milan Radović, trajala je od 11 - 20. jula 2014. godine i obuhvatala  usone ne vrhove Alpa: Breithorn (4165m n/v), Gran Paradiso (4037m n/v) i Mon Blan (4810m n/v).   Pripreme su počele u maju mjesecu. Devetočlanu ekspediciju sa Milanom Radovićem  na čelu kome je asistirao Dušan Bošković, sačinjavali su: Nada Lakić, Ljubiša Bošković, Branislav Šćekić, Ivana Šuković, Filip Roganović, Zoran Calić i Radmila Krgović. Krenuli smo  na put 11. jula oko dvadeset časova iz Podgorice, preko Nikšića praćeni kišom ka Bosni, preko Hrvatske autoputem  ka Sloveniji do Ljubljane. Nakon odmora u Ljubljani, nastavljamo  put sledećeg dana  ka Trstu, Veneciji, Padovi, Veroni, Brescii, Bergamu, Milanu. Vrijeme je  promjenljivo tokom puta, uglavnom oblačno, a ponegdje pada i lagana kiša. Na kraju autoputa od Milana prema Cervini-u, susrijećemo se s veličanstvenim prizorom panorame Materhorna, starim zamkovima iz prethodnih milenijuma i planinskim naseljima koja se smjenjuju jedno za drugim. Vrhovi Materhorna obavijeni maglom otkrivali su raskošno podnožje pokriveno snijegom, koji je oslikavao snagu tog alpskog diva. Nakon dvadeset četiri sata vožnje, oko 21h dolazimo  u Cervini. Dočekuju nas vatromet i veselje u večernjim časovima,  jer je 12. jul  kod njih praznik i festival. Nas čeka  uspon na Breithorn u jutarnjim časovima, pa oko ponoći odlazimo na zaslužen odmor.

 

 

Dočekuju nas vatromet i veselje u večernjim časovima,  jer je 12. jul  kod njih praznik i festival.

 

Pogled iz gondole na zaleđeno jezero
 

 

 

 

  Kupovanje karata za gondolu 

 

Trinaestojulsko nedjeljno jutro budi nas pored rječice čiji šum nam je opustio čula od dugog putovanja. Krećemo kombijem do gondole kojom se penjemo do platoa Rosa Testa Grigia na 3.480 m n/v.  Odatle slijedi uspon na Breithorn. Mnogo pozitivne energije na jednom mjestu i osmjesi na licima krase društvo u gondoli. Smjenjuju se pejzaži jedan za drugim, od zaleđenog jezera, obrisa alpskih vrhova, Materhorna u daljini sakrivenog maglom i snijegom, zgrada koje ostaju za nama, hotela od prirodnih materijala i svega što prati jednu organizovanu planinsku turističku lokaciju. Izlazimo iz gondole i krećemo na uspon. Prolazimo pored planinarskog doma. Jul mjesec, sunce, snijeg i skijanje na planini,  pomjera tok vremena u zimske mjesece ali samo na kratko. Magla je i prilično je hladno. Mnogo promjena za kratko vrijeme. Šok za sva čula zahtijeva vrijeme da se priviknemo na novonastale uslove.  Nagla promjena nadmorske visine i nedostatak aklimatizacije otežava disanje i dotok  kiseonika u plućima. Milan je na čelu kolone a Dušan je na začelju. Prelazimo milju po milju puta penjući se ka vrhu. S vremenom smo ograničeni i moramo se vratiti do 15:45 kada kreće zadnja gondola za Cervini. Ja zastajem iza ostalih u grupi i odluka je da se vratim nazad i sačekam ostatak ekipe koja produžava ka vrhu.   Vraćam  se utabanom stazom nazad.  Magla smanjuje  vidljivost. Koncentrišem snagu na korak.  Teturam se naprijed kao starost u krilima orla. Milan je nekoliko puta ponovio tokom uspona – sve je u glavi! I bio je u pravu, toga sam svjesna, ali… Dolazim konačno kod gondole. Uskoro stiže Milan, nekoliko minuta kasnije stiže i ostatak ekipe sa  vrha. Vraćamo se u Cervini. Nakon odmora i obilaska grada krećemo za kamp Pont (1.960mn/v) koji se nalazi u dolini Valsavarenche. Uveče stižemo u kamp Pont. Odlazimo na odmor. 

 

  Adrenalin ljudi željnih izazova  u gondoli

 

 

  Pozitivna energija ekipe

 

 

 
  Pogled na Materhorn

 

 

 

 

Magla na Breithornu

 

Uspon

 

  Dom

 

Uspon ka vrhu Breithorna

 

Vrh Breithorn (4165m)
 
 

 
 

 

Detalj sa uspona


silazak ekipe sa vrha Breithorna
 

 
  pogled iz gondole

 

Ujutru pakujemo potrebne stvari za dva dana. Oko podne krećemo ka domu “Vittorio Emanuele II”. Za razliku od prethodnog dana, danas se osjećam odlično. Odmor i aklimatizacija odradili su svoje. Dom je bio pun planinara iz raznih država koji su odmarali i uživivali na alpskom suncu koje je jako pržilo.

 

Na terasi ispred doma "Vitorio Emanuele II"

 

 

 

 

 

Utorak je, petnaesti jul. Tri sata ujutru. Krećemo u noć sa čeonim lampama koje nam  umjesto zvijezda obasjavaju put. Prelazimo milje staze penjući se strminama Gran Paradiso-a polako i sigurno. Sunce se u jutarnjim satima pojavljuje  na horizontu vrhova Velikog Raja (Gran Paradiso). Veličanstven doživljaj. Nastavljamo uspon ka vrhu  u dvije naveze.  Dolazimo do  vrha bez problema svi. Fotografišemo se kod Madone. Pogled sa vrha je veličanstven, nestvaran. U oblacima, među plavetnilom neba, koje obasjano jutarnjim suncem otkriva okolne vrhove Alpa, pokrivenih maglom koja se nemoćno povlači pred jutarnjim sunčevim zracima, pruža se nestvaran i jedinstven pogled. Osjećam kako su moji koraci među oblacima stvarni. Svi su zadovoljni zbog uspješnog uspona. Lagano silazimo  stazom ka domu,  ručamo, odmaramo se potom vraćamo u kamp Pont, odakle  nastavljamo preko Kurmajera za Šamoni.

 

 

  koraci u noći stazama Gran Paradiza

 

 

 

 

  Pred sam vrh

 

 

Na Vrhu Grand Paradiso-a

 

Na vrhu Gran Paradiso-a

 

 

 

  Šamoni je primjer odlično organizovanog planinskog turistički razvijenog mjesta

 

  Pogled na Mon Blan iz Šamonija

 

 

 

Sedamnaesti jul. Spakovali smo šatore, vreće, podmetače i opremu za dva dana, jer ćemo spavati u šatorima kod doma Tete Rousse,  zato što u domu nije bilo  mjesta. Polazimo  ka žičari Les Houces nas sedmoro (Ivana i Ljubiša su ostali u kampu). Dok smo čekali red da kupimo karte za žičaru, Milan daje izjavu za Radio Crne Gore u vezi uspona na Mon Blan. Ulazimo u gondolu  i vozimo se uživajući u prelijepim pejzažima Cervinia. Izlazimo iz žičare i trčimo da stignemo planinski vozić,  koji je prošle godine slavio stogodišnjicu postojanja i prevoza planinara i raznih sportista željnih avanture, prugom do Orlovskog gnijezda (Le Nid d’Aigle - 2372m n/v).  Nastavljamo put pješke do doma Tete Rosse (3.167m n/v). Usput srijećemo planinare koji se vraćaju sa vrha. Pozdravljamo ih i raspitujemo se za uslove uspona. Dan je sunčan. Stižemo do doma. Širimo šatore na snijegu.  Povremeno se čuje lavina koja se prolama sa vrha kuloara. Dan je prelijep za šetnju, odmor i uživanje u nesvakidašnjim prizorima pogleda na Šamoni i podnožje Mon Blana.  Milan pita  šta mislimo, i kako se osjećamo. Da li smo spremni za Mon Blan. Planirano vrijeme uspona je maksimalno tri sata do doma Refuge del` Aiguille du Gouter, odnosno, ukupno  devet sati do vrha kako bismo stigli na vrijeme da se bezbjedno vratimo nazad. Nedostatak motiva koji stimuliše uspon, umor, smanjena koncentracija i niz drugih faktora koji doprinose težini silaska. Povlačimo  se u svoje šatore na odmor. 
 

  Uspon noći vrletima Mon Blana

 

  

 

 

 

 

 

 

 

 Koraci među oblacima

 

Svjetlucale su iskre u bjelini sniježnog pokrivača.  Pod svjetlošću čeonih lampi,  koje su davale jedan poseban ugođaj, koloni koja je obavijena tišinom noći, koračala ka cilju.  Ređao se vidik za vidikom otkrivajući  ljepotu vrhova Alpa i sve čari jednog nesvakidašnjeg prizora,  koji plijeni svojim vrletima. Korak je ostavljao svoj trag u snijegu Bijele planine.  Rastanak sa tišinom noći,  budio je posebne impresije svitanja i rađanja  zlatne boje sunčevih zraka iza horizonta.  U samo svitanje je nevjerovatno lijep pogled  na Šamoni i dva  glečera  sa južne strane, kao i na  okolne vrhove Alpa. Opčinjena ljepotom, uživam svim čulima,  koliko je to moguće u takvim trenucima,  kada se vodi računa o sigurnosti svakog koraka. Prelazeći preko Ženevskog noža,  fascinirana ljepotom grebena pod sniježnim pokrivačem i liticama sa obje strane. Bilo je pomalo jezivo gledati sa te visine gdje se niz greben spušta vidik u daleko podnožje planine,  strmim liticama pokrivenim snijegom, od kojih se ledi dah u žilama sa jedne strane, a opet tako jedinstveno iskustvo daje nam do znanja kolika je moć planine i kako ta ljepota traži opreznost na svakom koraku, da bi se uživalo u njoj.  Išli smo u navezi i polako se približavali vrhu. Uspon od doma pa do vrha Mon Blana je trajao osam ipo sati. Poslije fotografisanja, osvježenja i pauze na vrhu, spremamo  se za silazak. U podnožju  Ženevskog noža, Milan opet daje izjavu za radio,  da smo svi koji smo krenuli  ka vrhu Mon Blana, uspješno popeli vrh i sada se vraćamo ka domu. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na vrhu Mon Blana (4810m)

 

MIlan i ja sa zastavom Renomea na vrhu Mon Blana

  

 

 

Na vrhu Mon Blana
 

 

 

 

 

 
 

 

 

 

 

 

 

 

 
 

 

Autor: Radmila Krgović
Fotografije: Članovi Ekspedicije
Lektura: Ljiljana Bošković