Razne emocije me vode dok stvaram. Preovladjuju pozitivne, iako se u oba filma bavim i onim tužnim, a u posljednjem i emocijom bijesa, i ljubavi…ali oba filma, imaju taj otvorni happy end ili uslovni srećan kraj…

Diplomirali ste režiju kod profesora Gorana Markovića na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Možete li da napravite paralelu Vas kao studenta tada i sadašnje generacije studenata na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Koje su bile prednosti a koji nedostaci Vaše generacije u odnosu na današnje, u domenu filma?  

Upisala sam filmsku i TV režiju 1992, bilo nas je 160 na prijemnom, upisano je četvoro. Kada su studenti FDU Cetinje u pitanju bude ih 15, upise se sedam.Najveci uspjeh, tada sam mislila  je biti upisan. Razgovarajući sa kolegama sa raznih strana i meridijana, shvatam da je najveci uspjeh ostati u poslu, imati kontinuitet. Istu stvar zelim i mojim studentima, bez obzira sto na prvi pogled izgleda da je njima nesto jednostavnije… Ili teže. Pravila su ista ako od njih sedam njih troje bude u poslu ,u umjetnosti, razlike nema. Njima su čak sanse u Crnoj Gori veće, na neki način. Brže će doći do profesionalnih izazova. U težim uslovima će ih realizovati, ako budu hrabri, tako da smo otprilike na istom.  Moja odgvornost je sada veća, jer je i odgovornost prema drugima u pitanju, to je razlika glavna. Na zalost, više nijesam student. Vaš prvi profesionalniangažman je bio na RTS-u, kasnije i na RTV Crne Gore i TV IN kao reditelj i autor emisija vezanih za film.

Imali ste šansu da izrazite svoju kreativnost na više načina i kroz različite angažmane, reklame, spotove i slično, što jednom umjetniku daje širi spektar iskustva obogaćen drugačijim pristupom u državnim a posebno u privatnim medijima. Ta razlika u prostoru koji pružaju jednom stvaraocu u privatnim u odnosu na državne medije, u čemu se ona ogleda?

Nema više javnih servisa i državnih medija, privatnih tv kuca…sve je to isto na žalost. Postoje samo interesne medijske kuće. Tako da je situacija lakša kada radite za tzv komercijalni medij, nego za tzv javni servis sa ideoloske strane, ali suštinski javni servisi ili drzavni mediji su veći, pa lakše birate ljude sa kojima komunicirate.To vam je kao logika velikog grada, ne moram da znam sve , ali moram da znam sta radim. u manjoj televiziji, pored prve stavke, komunicirate sa svima zaposlenima. a sada zvučim kao neki matori mudrac, ali zaista ako znate da odvojite bitno od nebitnog ili gdje je ideja , odosno kamera u vasoj glavi, i ako imate način da to prenesete, prije ili kasnije, vaša ideja ili vi kao izvođač ideje izađete pred publiku. Skoro pa onako kako ste zeljeli. Uosatlom to je odgvornost svakog profesionalca. A i ovako su važniji projekti dio spoljnih produkcija.

Da li je teže ili lakše napraviti film u Crnoj Gori kada je reditelj žena? Da li ima razlike u odnosu na Vaše kolege?

Mogu da se našminkam, ako nijesam glumac, a da to ne izgleda ljudima, osobito u CG, čudno…prednost zene reditelja. Nemam pravo na nervozu, ciku, viku , dreku, na koju muški reditleji imaju pravo, jer je to kada su oni u pitanju kreativni nemir, a kada su žene u pitanju, onda je histerija, ili ženska slabost..ovo je polušaljivo, ali osim razlike u izgledu i načinu mišljenja, pristupu odgvornosti nema drugih….ha, ha, ha…I to je isto svuda u svijetu, i nema veze sa Crrnom Gorom.

U Vašem debitantskom filmu „Opet pakujemo majmune“ iz 204. godine, za koji ste dobili nagradu „Zlatnu novosadsku arenu“ za najbolji film, režiju, glavnu žensku i epizodnu ulogu, kao i nagradu kritike za glavnu žensku ulogu na festivalu u Nišu. Kako ste reagovali na činjenicu da je na Filmskom festivalu u Herceg Novom prošao bez nagrade?

 Da li Vas je sada, sa ove distance u izvjesnoj mjeri prošla ljutnja, jer ste opet potvrda stereotipa da se Crnogorci moraju prvo dokazati u svijetu pa onda u Crnoj Gori? Koliko se mijenjaju neke stvari u tom pravcu?  Mnogo je to davno bilo, a radila sam puno toga u medjuveremnu. Najvaznija uspomena koje su uvijek sjecam kada izadjem na Kanli kulu, kada su oba filma u pitnju su aplauzi publike, jake emocije, prepuna kula.moja trema, sa svakim novim filmom malo manja, jer sada znam da tih par hiljada ljudi, u HN,a stigli odasvud, žele da vide moj film. A nagrade, ako ne u Herceg novom, doći ce u Novom Sadu, ako ne u Novom sadu, doći ce u Egiptu,…elem ako je nešto vrijedno pažnje, desiće se nagarde. Ljepše čak kada je van kuce, onda su manje asocijacije na razne kuhinje. A opet kuhinje su svuda, i mreze i poznastava su svuda …Od Kana i Venecije pa do Nikšića, npr. Samo ne treba odsutajati od stvaranja brendova. I veliki brenodvi, nekada su bili mali.

Vaši filmovi se razlikuju od filmova Vaših kolega, kako u Crnoj Gori tako i u okruženju. Da li je ta pozitivna emocija koja Vas vodi dok stvarate, bunt protiv ratne „industrije“ i filmova koji se tematski dobro plasiraju na tržištu a nose pečat jednog nehumanog vremena s kraja 90-ih godina?

 Razne emocije me vode dok stvaram. Preovladjuju pozitivne, iako se u oba filma bavimi onim tužnim, a u posljednjem i emocijom bijesa, i ljubavi…ali oba filma, imaju taj otvorni happy end ili uslovni srećan kraj…kada su ratovi kao ratovi u pitanju, zbog cijele ove kalvarije koja se desila, svi smo ostali bez srećnog kraja, i krecemo opet iz nesrećnog početka. Možda nekada napravim i film o ratu, na direktan način, ko nam je ukrao početke. Ali njega treba praviti sa distance , bez bijesa, i iz dalekog svijeta. Jedino je važno da moje emocije prihvata publika i kolege i kritika svuda ponedgdje. Pa i u dalekom svijetu.

U Crnoj Gori se izdvajaju veoma mala sredstva iz budžeta za nauku i kulturu. Uprkos tome, uspjeli ste da za Vaš drugi film „Gledaj me“ obezbijedite duplo više sredstava nego za prvi „Opet pakujemo majmune“. Da li mi sami ne želimo da napredujemo, plašimo se uspjeha, ili je negdje lakše ne raditi i kupovati tuđe savjete? U čemu je po Vama problem?

 Ne postoji tačka na planeti zemlji gdje nije lakše kupovati tudje savjete, a osobito kod nas gdje su savjeti kao džabe, svi hoće da savjetuju, samo se naljute kada ne poslusate. I to jeste cijena savjeta za dž. U slengu kazem, a to sam čula od drugih iskusnijih, svi su poglavice nigdje indijanaca. Svi misle, i ne rade…a pošto ništa ne uspjeva kao uspjeh, a za uspjeh treba dosta raditi na sebi, na drugima, sa sobom, sa drugima…itd, dosta je to posla za ovaj dio Evrope, i to uopšte nije priča o izdvojenim sredstvima. Sredstva koja se dodjeljuju uprkos ekonomskoj krizi veca su iz godine u godin. I eto sada će da budu prikazana četiri filma. Ako autori filmova ispune prve tri stavke , pomjera se…naprijed filmska priča.

U filmu „Gledaj me“ snimljenom po romanu „Dječak iz vode“ mlade književnice Ksenije Popović, koji je triler, žanrovski je drugačiji u odnosu na prvi. Da li ste svjesno odabrali triler zbog bogatstva različitosti žanra, da se oprobate i u tome, ili, je to bilo uslovljeno odabirom romana čiju priču ekranizujete?

“Gledaj me” je melodrama sa elementima trilera. Ne zna se ko je i kako šta uradio i otkriva se. Ali za razliku od naših istinitih ratnih filmova ovdje se preuzme odgvornost i zna se ko je kriv. To je moj ratni film o uzrocima. Dok stvari stavljamo pod tepih i poštujemo lažne autoritete i savjete, sva vaša pitanja a i moji dogvori biće…može da bude a ne može da znači. Dakle, konkretno, “Gledaj me” je dobra prica napisana u romanu “Djecak iz vode”, prenesana na uspješan film, a u bilo kom žanru poruka je ista-mora se sve uraditi da se dotakne,,,Pravda, ljubav, sreća, spoljnji prostor…da se izadje iz vode na sunce… Film „Gledaj me“ snimljen je koprodukciji Crne Gore i Hrvatske a završna faza je rađena u Beogradu. Crna gora je malo tržište i za neke manje produkcije a da ne govorimo o filmskoj. Da li je ta regionalna saradnja opravdala svoju misiju?  Nezvanično, i moj prvi film je imao saradnike skoro iz cijele bivse jugoslavjije. Drugi je osvojio prva znavičnu nagradu na konkursu za koprodukciju u Hrvatskoj. Ili stimulans na fondu na osnovu scenarija. Jeste opravdano, sa jedne strane, ali je bitnije da je nezaoblizano i jedino moguce praviti filmove kao koprodukcije. ..postati član euroimage…medija fonda,…to su evropski sistemi koji su nastali upravo da podrže male u trci sa velikima. Koprodukija , umrežavanja, jedina su solucija. Danas su zbog digitlanih medija, i interneta sva tržista i velika i mala. I zbog toga i naše ministrastvo mora odvojiti konkurse koprodukcione od onih za produkciju, jer će nam tako i drugi lakše dati sredstva. Baš zbog priče o umrežavanju.

 Film „Gledaj me“ je najgledaniji film u crnogorskim bioskopima u 2009.-oj godini, dobitnik je velikog broja nagrada među kojima i Bronzane mimoze za režiju na 22. Filmskom festivalu u Herceg Novom, koju dijelite sa filmom Stefana Arsenijevića „Ljubav i drugi zločini“. Pored ove dobili ste za ovaj film nagrade u Puli, u Americi i dr. U crnoj Gori su napravljeni pomaci ali su koraci spori, proces se sporo odvija. Koliko je Crna Gora u istraživačkom dijelu kulturnog nasljeđa interesantna za jednog savremenog reditelja?

Postoji i istrazivacki proces svakodnevnice, unutrašnju put u sopstevene emocije, i tudje, istraživački proces u radu sa glumcem, u obilasku objekata… Istrazivački proces kulturne baštine zanimljiv je za etnografske filmove, obrazovne studije, dokumentarce, tv programe, a israzivački proces bastine sukobljen saa. Pojedincem, b.civilizacijom, c, ženom…d. ljubavlju e. pravdom…x.identitetom…dopisujte sami, pa kada mu se daju imena i identiteti likova material je za dramu. Film…ovaj prostor je uzbudljiv za stvaraoce kao isnpiracija Radili ste takođe i serijski program, kao i filmski. Da li se odmarate uz režiranje tv serija do narednog filma ili su one isto tako zahtjevne kao i film? Svaki žanr ima svoje uslovnosti, zahtjeva specifičnu vrstu mentalne, a što da ne i fizicke kondicije I nijedan nije za potcjenjivanje. Najrađe bi sada radila seriju, kao novu produkcijsku stepenicu npr u Crnoj Gori. A mislila bih o filmu, ili obratno radila bih film i mislila o seriji. Možda i o predstavi…ovaj posao je i ljubav, i pasija, i odmor…nema tu slobodnog vremena. Takvo je najčesće najkreativnije.Tu nazovi slobodno, u njemu se kuva. Ovo nije posao od devet do pet. Vi ste od skoro i docent na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

Boravili ste pola godine u Americi, na univerzitetu Ostin u Teksasu, koji je jedan od centara indi filma, indi muzike i muliikulturalnosti, kako ste naveli u jednom razgovoru. Za svakog mladog predavača je veoma važna promjena univerziteta i sredine da bi mogao napredovati i obogatiti svoja znanja, i prenijeti ih studentima. Kakve utiske ste donijeli iz Amerike, i koliko je sličnosti a koliko razlika u studentskim programima na Cetinju i onima na univerzitetu iz Ostina?

 U Ostinu rade sa malo većim grupama studenata koje su isto male u odnsu na druge studijske grupe na Univerzitetu.Tamo su studenti , ima ih I ovdje takvih ali manje, odgvorniji, vrjedniji, precizniji, tačniji. Sanse su do njih I na njima, I znaju to I ne krive druge. Naši studenti su drugacije obrazovani, imaju šire poglede na umjetnost, apstraktniji su, ali u svemu tome skloniji da krive druge i da cekaju šansu.U Americi se ne čeka ,tamo se radi. A ko radi taj I griješi. Ali generalno studirati I predavati u USA je kao biti u raju, a ja nijesam religiozna, ali je kao u onim prekrasnim serijama. Naravno ulaznice za raj su skupe, I treba se potruditi…bas kao sto je I izlazak iz raja stresan, i samo najbolji ostanu u nekoj formi …ili utakmici. I to je nekako fer.neke druge mogucnosti su veće i lakše od onih koje odavde vidimo I zamisljamo kao lakše, I baš zato pasoš u ruke, pa po vizu ili stipendiju, to je jedini nacin zdrave I prave komparacije. Na svojoj koži, I u svojoj glavi.

Kompletan intervju pročitajte u štampanom izdanju časopisa!!!

Razgovarala: Radmila Krgovic

 (RENOME br.4)