Dragan Bulatović na vrhu Denali 

Tim alpinista iz Planinarskog kluba „Visokogorci Crne Gore“ u sastavu dr Dragan Blatović, vođa ekspedicije „Montenegro-Aljaska 2012“ sa članovima Milanom Radovićem i Aleksandrom Đajićem su nakon 23 dana savladavanja hladnog vremena i raznih prepreka, uspjeli da popnu najviši vrh Aljaske – Denali. Dvojica članova ekipe Boris Čelebić i Zoran Prljević su odustali desetak dana pred cilj. U razgovoru sa liderom tima Draganom Bulatovićem otkrivamo detalje uspona i strast koja vodi alpiniste na „put kojim se ređe ide“.

             Dragan Bulatović na vrhu Denali

Šta Vas privlači alpinizmu i ekstremnim sportovima?

Naizgled jednostavno pitanje, ali je teško dati jednostavan i sveobuhvatan odgovor. Ljudi koji nijesu imali priliku da osjete čari planine i bar jedanput stoje na planinskom vrhu, vjerovatno nikada neće razumjeti šta je to što alpinistu ćera da toplinu doma zamijeni neudobnim i studenim šatorom, da se uprkos mećavama i drugim nedaćama uspinje uz vrletne litice do vrhova, sa kojih ionako vrlo brzo mora sići. Kao i za sve drugo čime se ljudi bave, tako i potreba i želja za bavljenje alpinizmom, visokogorstvom i drugim ekstremnim sportovima ima svoju racionalnu i iracionalnu stranu, ili, kao što kaže Frojd, sve što činimo, kažemo, mislimo, izraz je našeg uma – svjesnog, predsvjesnog ili nesvjesnog.
Za uspjeh je važno da racionalno i iracionalno nijesu u suprotnosti, već da se međusobno dopunjavaju tj. da racionalno stavlja iracionalno u okvire stvarnosti. Potreba i želja za širenjem vlastitih vidika kroz iskustva povezana sa uzbuđenjem i adrenalinom su nešto što je kod mene stalno prisutno, još od malih nogu i što me motiviše da upražnjavam ekstremne sportove. Kroz ta iskustva otkrivam prirodu, druge ljude i pomjeram vlastite granice. Mislim da mogu slobodno reći da je to postao moj način i stil života. Nehumano vrijeme u kome živimo pretvara naše živote u borbu za golu egzistenciju praćenu svakodnevnim stresnim situacijama, bavljenje visokogorstvom i alpinizmom i iskustva kroz koja tamo prolazim, pomažu mi da lakše prevazilazim te uobičajene životne situacije, jer svakodnevni problemi sada ne izgledaju toliko ozbiljni i lakše se rješavaju.

Da li je moguće napraviti razliku između hrabrosti i rizika u ekstremnim sportovima?
Da. Rizici se uvijek vezuju za postojanje jedne ili više opasnosti i u većoj ili manjoj mjeri prisutni su u svim ljudskim djelatnostima. Hrabrost je pobijediti strah i donijeti odluku da se preuzme rizik i prihvatiti odgovornost za moguće posljedice. Ekstremni sportovi su aktivnosti sa visokim nivoom rizika, ali rizik se može kontrolisati ukoliko se postupa u skladu sa pravilima i ukoliko je odluka o preuzimanju rizika utemeljena na objektivnoj procjeni za koju je potrebno veliko znanje i iskustvo. Naravno, dešava se da alpinisti donose odluke na osnovu intuicije, što je svojstveno ljudima sa velikim znanjem i iskustvom. Alpinizmom i drugim ekstremnim sportovima uspješno se mogu baviti ljudi fizički zdravi, psihički stabilni. U alpinizmu za protivnika nemamo drugog čovjeka ili suparnički tim, već savladavamo prirodne sile i prepreke. Ovdje se greške ne plaćaju gubitkom utakmice ili mjesta na tabeli, vać je cijena mnogo veća, nekad se plaća i samim životom. Zdravo shvatanje alpinizma podrazumijeva da alpinista planinu ne doživljava kao protivnika, jer bi u tom slučaju svaki pokušaj unaprijed bio osuđen na propast. Kako može čovjek osvojiti nešto veličanstveno kao što je planina? Zato, pravi alpinisti ne osvajaju vrhove, već se očarani njihovom ljepotom na njih uzdižu, fizički i psihički. Oni poštuju planinu i njene zakone, dobro procjenjuju subjektivne i objektivne opasnosti, u stanju su da sagledaju vlastitu snagu i slabosti, pa u skladu s tim prave strategije i taktike. Jedini siguran put ka uspjehu u alpinizmu je, kao uostalom i svim drugim sportovima i uopšte djelatnostima, korak po korak, od nižeg prema višem, lakšeg prema težem, od manje zahtjevnog prema sve zahtjevnijem i konačno od manje opasnog prema opasnijem. Tako se stiču znanja vještine i kompetencije koje omogućavaju da se uspješno vlada i najopasnijim situacijama. Naravno, postoje ljudi, kakvih je, nažalost, u Crnoj Gori puno, ne samo u alpinizmu već u svim oblastima društvenog života, koji žele ići kraćim putem, preskačući pojedine “lekcije”, ja takve nazivam “optimisti bez pokrića”. Oni se olako upuštaju i u najveće izazove, a svoj optimizam i vjeru u uspjeh ne temelje na vlastitom kvalitetu i realnim mogućnostima, već ih presudno vezuju za faktor sreće, koja je, naravno, neophodna ali nije dovoljan uslov.

Aleksandar Đajić, Dragan Blatović i Milan Radović na vrhu Denali, 6194m

Koliko su trajale pripreme za uspon na Denale?
U pitanju je bio veoma zahtjevan projekat, kako u organizaciono-tehničkom, tako i u smislu psihofizičkih priprema alpinista. Pripreme su trajale više od godinu dana, a naročito su intenzivirane od septembra 2011. godine. Još tada smo krenuli u administrativne procedure oko dobijanja dozvole za ekspediciju od američke strane, rezervacije avionskih karata, smještaj i sl. Započeli smo napore na uspostavljanju komunikacije sa crnogorskom dijasporom na Aljasci, koju danas čine veoma uspješni i uticajni poslovni ljudi, čiji su đedovi došli iz Crne Gore u doba zlatne groznice.
Kada su u pitanju psihofizičke pripreme, imali smo kvalitetan plan uspona, koji smo, u nedostatku finansijskih sredstava, uglavnom realizovali na našim planinama. U pitanju su bili veoma zahtjevni, maratonski, iscrpljujući usponi u zimskim uslovima, sa velikom visinskom razlikom (koja je često bila i preko 2000 m) i dužinom staze koja je nekada prelazila i 40 km. Osim toga, vrijedno smo prikupljali iz različitih izvora informacije o najhladnijoj planini na svijetu, savjete i iskustva ljudi sa balkanskih prostora koji su se peli na ovaj vrh. Kao i uvijek najteži dio posla bio je vezan za prikupljanje neophodnih finansijskih sredstava od sponzora i donatora, jer živimo u društvu gdje korporativna društvena odgovornost još nije afirmisana kao vrijednost, pa za ovakve poduhvate šira društvena zajednica uglavnom nema razumijevanja. Dakle, znali smo šta nas na Denaliju čeka i u skladu s tim ozbiljno smo se pripremali. Zahvaljujući timskom radu i predanosti postavljenom cilju svih članova tima, sjajno smo odradili sve aspekte ove ekspedicije, što je na kraju rezultiralo sjajnim uspjehom. Prvi put crnogorski alpinisti popeli su se na najviši vrh Sjeverne Amerike. Ponosan sam na tim sa ove ekspedcije, kao i na činjenicu što se nalazim na čelu Planinarskog kluba „Visokogorci Crne Gore“, koji ima kapacitete da uspješno realizuje najzahtjevnije ekspedicije širom svijeta.

Kao vođa petočlanog tima imali ste veliku odgovornost s obzirom da su Denali najhladnija planina na svijetu, gdje temperatura dostiže 60 stepeni ispod nule. Da li ste imali problema sa promrzlinama?
Cijelo vrijeme duboko sam vjerovao u svoj tim i naš konačni uspjeh. O kakvoj je odgovornosti riječ, dovoljno je pogledati na zemljopisnoj karti đe se nalazi Denali i analizirati statistiku uspješnosti pokušaja uspona na ovaj vrh.
„What we dream we can do“ odavno je postao moj životni moto. Međutim, da bi se prešao put od sna do jave postoje dva uslova. Prvi je da moramo čvrsto vjerovati u svoje snove, a drugi naporno i sistematski raditi na njima. Naravno, na tom putu moramo poštovati prirodne zakone, druge ljude i njihove rezultate, kao i vlastite principe.
Tokom gotovo cijele ekspedicije pratilo nas je veoma loše vrijeme. Uprkos tome, napredovali smo veoma brzo, tako da smo već deveti dan stigli na kamp C5, na visini od 5.235 m, što je nekima izgledalo prosto nevjerovatno. Međutim, bilo je rano za završni uspon. Ionako loše vrijeme još se pogoršalo, pa smo se morali spustiti na kamp C4 (4.350 m) i čekati novu šansu za uspon na vrh, a ona se ukazala tek 21. dana, 14. juna 2012. godine. Cijelo vrijeme bili smo izloženi ekstremno niskim temperaturama koje su se kretale od -30 do -35 oC na kampu C4, od -40 do -50o C na kampu C5, da bi na završnom usponu, prema izvještaju rendžera, imali subjektivni osjećaj od -58oC na vrhu. Taj dio na vrhu, tih petnaestak minuta dok smo snimili fotografije, predstavlja zaista bolno iskustvo jer smo morali skidati rukavice. Srećom, nijesmo imali težih posledica, jedino je Milan zadobio par lakših promrzlina na prstima jedne ruke, koje su brzo i uspješno sanirane.

Susret sa našim ljudima u dijaspori

Visokogoraci sa Bobom Hajdukovićem 

Osim sportskog rezultata, ekspedicija „Aljaska 2012“ je imala još jedan važan zadatak. Uspostavili smo kontakte i susreli se sa crnogorskom dijasporom na Aljasci, jer vjerujemo da je sport veoma važan dio kulturnog dijaloga među državama. I sa tog aspekta naša misija je u potpunosti uspjela. Široj javnosti je malo poznata činjenica da je u doba „zlatne groznice” veliki broj Crnogoraca stigao na Aljasku u potrazi za boljim životom. Neki od tih pionira, poput Jova Hajdukovića, odigrali su značajnu ulogu u istoriji ove najmlađe američke države. Njihovi potomci su danas uspješni i uticajni poslovni ljudi. Nakon ekspedicije imali smo srdačne i sadržajne susrete sa nekima od njih. Kontakte smo uspostavili preko američke spisateljice i novinarke Judy Ferguson iz Ferbanksa, koja je prije nekoliko godina posjetila Crnu Goru i tom prilikom u izdanju Matice crnogorske izašla je njena knjiga „Jovo Hajduković pionir Aljaske“. Knjiga govori o životu i ulozi koju je ovaj pustolov, rodom iz sela Utrg u Crmnici, odigrao u ovoj dalekoj zemlji. Po njemu je planina Hajdukovich na Aljasci dobila ime. Sa unukom njegovog brata Mila, Bobom Hajdukovićem smo se srdačno susreli u Enkoridžu i tom prilikom, kao simbol prijateljskih i istorijskih veza dvije zemlje, poklonili mu crnogorsku zastavu, koju smo prethodno iznijeli na najviše vrhove Crne Gore i Sjeverne Amerike. Gospodin Hajduković je suvlasnik i izvršni direktor aviokompanije Era Alaska, koja u floti ima 76 aviona, zapošljava blizu 800 radnika i ostvaruje godišnji promet od 140 miliona dolara na tržištu Sjeverne Amerike.
Da naš boravak na Aljasci bude što prijatniji i udobniji, najviše su se potrudili Branka Pekić, rodom iz Kolašina, i njen sin Ilija, koji su nam, između ostalog , dali na raspolaganje luksuzni džip marke Toyota i mobilni telefon. U kući Brankine ćerke Anđele priređena je i veličanstvena zabava u našu čast, kojoj su prisustvovali ne samo ljudi porijeklom iz Crne Gore, nego i iz drugih bivših jugoslovenskih republika. Jedan od organizatora zabave bio je ugledni advokat iz Enkoridža Ted Stepovich, sin bivšeg guvernera Aljaske Majka Stepovicha, za vrijeme čijeg mandata je, od 1957. do 1959. godine, Aljaska od statusa teritorije dobila status države. Zabavi je prisustvovao i Matt Carson, koji nam je prenio pozdrave njegove babe Anđe Geraghty iz Ferbanksa, inače rodom iz Berana.
Zahvalili smo se na gostoprimstvu i pozvali ih da dođu u Crnu Goru i budu naši gosti. Podijelili smo im prikladne poklone, vrhunska crnogorska vina, brošure o turističkoj ponudi Crne Gore i nekoliko primjeraka časopisa „Renome“.

(Kompletan intervju pročitajte u časopisu RENOME broj 6.)

Intervju: Dragan Bulatović, planinar

Razgovarala: Radmila Krgović