U jednom mom kratkometražnom filmu se radi o čovjeku koji je sebe sazidao za jednu noć, za koji me inspirisao crtež  iz jednog stripa,  gdje mali miš ulazi u operu i cijelu noć pjeva neku  ariju, a ujutru  velik kao slon ne mže da izađe na  vrata opere. Svi ljudi koji sami sebe stvore me fasciniraju, pa  sam tako  napravio  jednog čovjeka koji cijelu noć na jednom trgu lupa, vari, kuje i niko ne zna šta  on to tamo radi, dok  u zoru prvi prolaznik otkriva  da je on napravio od sebe spomenik u gradu koji pokazuje pravac kretanja. Noć nas promijeni i eliminiše sve one nepotrebne detalje koje  vidimo danju, čisti sve i fokusira,  sakrije sve loše stvari a pokaže ono esencijalno i tako  pravi  izbor;  noć nam donosi pročišćenje. Kad sam bio mlad, u Parizu sam slikao samo noću. Međutim, to nije dobro za slikanje, jer su boje drugačije pa ujutru bude sve onako kako nijesam zamislio. Ipak, noć je mjesto za ljubav.  Mislim da su srećni ljudi velike budale. Znam neke slikare koji su presrećni jer misle da su napravili onu sliku koju  svi žudimo da  napravimo.

 

 

Samo jedno opšte nezadovoljstvo nas vuče naprijed. Srećan čovjek nema šta da kaže. Raj je okamenjeni  trenutak  sreće. U sreći čovjek teško može da radi ozbiljna djela. Cijeli ljudski rad potiče iz potrebe, a u sreći potrebe nema. Samo veliko nezadovoljstvo pokreće,   ljude koji imaju talenta, na velika djela.  Slikarstvo nije posao, to je  razmišljanje. Pikaso je rekao: „Slika ne služi za dekoraciju nego je ideja, to je naša filozofija“. Ja se odmaram slikajući. To je moja molitva, neko zadovoljstvo koje mi pomogne da  par sati koji stoje ispred mene provedem u najvećoj ekstazi ako je sve kako treba. Često u ateljeu stojim, gledam, ne mogu da mrdnem prstom, ne vidim šta bih trebao da uradim i to su teški trenuci. Međutim, kad se desi taj fantastičan momenat apsolutnog kontakta sa nekim “nevidljivim” koji mi  govori:“ uradi to tako, ovako, ...“ onda ispadne sve  kako treba. Radeći se molim i to je neki moj susret sa svevišnjim, to je velika  satisfakcija što mogu da pokušam da mu se približim slikajući - to je moja želja oduvijek.

 

 

 www.renome.me/Vojo-Stanic----Volim-zivot

 

Crvena je najatraktivnija boja; to je boja krvi, života ili ljubavi. Mislim da ću da obustavim slike sa ovim bojama i da ću početi da radim totalno sive stvari, ali skulpture, ljudske figure u betonu, koje će biti u gomilama, tako vidim, poslije ove podgoričke izložbe moj dalji rad. Nije važno kako nego šta slikate.  Ako u slici nema energije,  nema emocije, onda vam ta slika ne znači ništa. Svi čitamo na različit način to što vidimo. Ja bih volio da moje slike ljudi čitaju kao neko  bilje koje  liječi, da čovjek  bude bolji, da mu bude lakše i da osjeti tu energiju slike na sebi. Imam nekoliko tih velikih serija „Širom raširenih ruku“, i „Veliki korak“  koji je najprisutniji  posljednjih deset-petnaest godina.  Svaki slikar ima svoj filter i taj filter je njegov potpis. Niko nije izmislio novu sliku, samo jedan mali milimetar su ljudi u istoriji slikarstva dodavali. Leonardo je dodao sfumato, drugi je dodao svijetlo, tako da niko nije izmislio sve od početka do kraja. Vjekovima su ljudi slikali u zapadnoj civilizaciji od Đota pa sve do  Bejkona i to je  jedan razvojni put slikarstva koji je Maljević prekinuo desete godine dvadesetog vijeka rekavši: „Gotovo! Nema više šta da se kaže, evo crno ili bijelo platno.“,  pa smo opet nastavili da slikamo.

 

 

Od dvadesetog vijeka pa na ovamo, mislim da je to najbogatiji period naše civilizacije. Dvadeseti vijek  je donio slobodu individue, da radimo i  mislimo šta hoćemo, da ne pripadamo velikim grupama kao što je bila Renesansa ili neki drugi pokreti. Međutim, taj individualizam se sada gasi iz sve snage Novim svjetskim poretkom, kojemu  ne odgovara umjetnik kao subverzivna ličnost. Oni uništavaju cijele narode, žene, djecu  i mi to nijemo gledamo jer smo totalno indoktrinirani, zato ćutimo i gledamo kako nas ubijaju. Gdje god da ubijaju neki narod, treba da se pobunimo, jer smo svi braća. To što se danas radi na  planeti, to je apsolutno neprihvatljivo. Pariz je grad svjetlosti i  mi umjetnici kao leptiri letimo prema toj nevjerovatnoj svjetlosti koju on širi od početka XIX vijeka. Međutim, nije svima donio uspjeh;   Modiljani se bacio kroz prozor nezadovoljan svojom pozicijom; moja dva prijatelja su se objesila u ateljeu, jedan Argentinac, jedan Južno - Amerikanac, nezadovoljan, ogorčen, ubijeđen da će tamo da napravi čudo, pa ne napravi. Pariz je vrlo težak grad za uspjeh. Nije dovoljno živjeti tamo pa da možete da uspijete,  treba imati sreću koja se gradi radom i kontaktima. Ja sam bio vrlo komunikativan, pa iz te komunikacije, pokazivanja slika  i mog rada, moj potpis je postao vidljiv.  

 

 

Kada sam bio mlad imao sam tri izložbe u Njujorku i to je bio veliki uspjeh. Međutim, to nije pravi uspjeh, jer se moje slike ne nalaze u MoMA-i (Muzeju savremene umjetnosti  u Njujorku) što mi je želja.

 

 

 

Dvije grupe slikara su krenule sa ovih prostora na Zapad. Prva grupa je bila između dva rata: Risto Stijović, Cuca Sokić, Milo Milunović, Marko Čelebonović i još nekoliko njih  koji su krenuli da bi živjeli u Parizu dvije-tri godine, jer je Pariz tada bio pravi evropski centar, i donijeli to francusko, evropsko slikarstvo na Balkan. Oni su samo prepisali ono što je radio Brak, Pikaso, Šagal  i donijeli to ovdje, tako se  ovdje  počelo razmišljati na evropski način. Druga grupa  su Dado Đurić, Vlado Veličković i ja,  koji smo krenuli tamo i odnijeli Parizu nešto naše. Dado je donio crnogorsko podneblje ili  “Beogradsku školu”, kako tamo kažu, koja je crna, i koju nijesu prihvatili objeručke, nego su je samo primijetili i zaključili da je to neko društvo opsjednuto ratom. Ja uopšte nijesam bio opsjednut  ratom ali sam volio ovakve krvave, jake slike. Međutim, zaključeno je da je tamo nekoliko slikara donijelo duh Balkana. Crnogorci imaju najveće slikare. Petar Lubarda je u evropskim razmjerama ogroman slikar. Njegov opus “Slijepi guslar”  i “Velike bitke”  je autentičan i izvanredan. Međutim,  Dado je za mene apsolutno najveći slikar. Ne sve slike, ovo kasnije što je radio ja ne volim, ali ono što je radio pedesetih, 60-ih, sedamdesetih, to je fabulozno, jako. Tu je u stvari crnogorski krš  kao kod Lubarde, samo viđen na jedan drugačiji način. Taj neki usnuli svijet utonuo u jedan ton, bilo braon, bilo svijetlo-plav, kod Dada je tako autentičan i tako moćno napravljen da sam ja fasciniran. Uroš Tošković je izvanredan crtač bio i ostao, ali ono što je radio pedesetih je nenadmašno. Filo Filipović je takođe,  izvanredan slikar, jedna izvanredna lirska apstrakcija.  Karavađo je toliko moćan i fascinira me ali Dado me oduševljava. Dado je  čudo!

 

 

 

 

Moja familija 1846. godine, kada  Marks piše „Kapital“, bježi  od gladi iz Crne Gore. Borko, moj čukun-đed je ukrao ovcu kod Šobajića i kada je shvatio da je manastirska,  to ga je tako razočaralo i pogodilo da je spakovao porodicu isti dan u nekakvi karavan i otišao za Srbiju. Prošlo je 106 godina od tada, moji  su bili crtači, slikari, pisci, i ja sam samo onaj njihov, kako reče jedan crnogorski poltičar: „Miloš nije uzrok nego posledica“. Ne treba zaboraviti da je francusko slikarstvo, odnosno Impresionizam, preživio zahvaljujući ruskoj avangardi s početka XX vijeka.

 

 

Oni su kupovali slike koje su Francuzi tada prezirali.  Rusija je jedna  neviđena duhovna sila koja  će, nadam se biti kontra-teža ovim zločincima koji danas pokušavaju da ubijaju narode na  Planeti. Umjetnost će pratiti tokove. Svaki umjetnik je planeta za sebe i bez želje da se grupišemo u neke ideološke grupe, treba biti totalno svoj i napraviti djelo. Kafka nije pripadao ni jednoj grupi pisaca, međutim,  umjetnici su  “uzurpatori” koji mogu da utiču na vlast koja bi željela da ima apsolutnu dominaciju nad umom svakog čovjeka.

 

 

Planeta je živi organizam. Ona se mijenja. Mi je znamo sada kao ovakvu, međutim, ona je imala sasvim drugačiju fizionomiju; kontinenti su bili raspoređeni drugačije, nije ih bilo…. Planeta se milijardama godina razvija, širi, mijenja oblike, u stvari ide prema kraju kao i svi mi, samo na jedan mnogo duži period. Mi smo svi kukavice na svoj način. Ja sam ubijeđen da je tome uzrok komformizam. Zapadni svijet živi u velikom komforu, kao i mi  što živimo veoma dobro u poređenju sa nekim ljudima u Indiji  ili Pakistanu. Neće ljudi da gube poziciju a to je sramno. Zamislite da niko do danas nije rekao da je napad na Sjverno - Afričke narode najgori zločin današnjice, isto kao Hitlerov nekad. Oni unište cijelu Sjevernu Afriku dio Sirije pa onda odu na Iran, Irak… Tako su kod nas prvo počeli. Trebalo je razbiti bivšu Jugoslaviju, jer oni tako vladaju  svijetom. Ja sam toliko zgrožen svim tim  i ne mogu da razumijem  kako  ostali dio planete koji još nije “dobio batine”  ćuti i gleda sve to, dok ne dođe red na njih.

 

 

Razgovarala: Radmila Krgović

Kompletan intervju pročitajte  u jubilarnom iztdanju časopisa Renome