Umjetnost je vazduh koji dišem

Nikola Markovic,Magistar slikarstva,rodjen 72. g. u Kotoru.


Srednju školu i dizajn, Nikola Marković završio je u Podgorici. Sa 16 god. upisao je Fakultet Likovnih Umjetnosti na Cetinju, koji je u roku zavrsio. (odsjek slikarstva u klasi profersora Ratka Lalica

                                                          Nikola Marković

Magistrirao je 2007. g. na navedenom fakultetu,a paralelno sa navedenom magistraturom, zavrsava i magistraturu na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu ( smjer:Arhitektonsko urbanističko projektovanje - AUP). 

 

Koliko je vaša umjetnička vizija arhitekture povezana sa iskonskom niti prirodnih oblika ?

Sve moje vizije su rođene u prirodi, čak i one koje vrve od tehnologija kojima se pokazuju i sublimiraju u svojoj eksploataciji. Primordijalnost prirodnih oblika je nešto što obrađuje i tema mog budućeg doktorata na Arhitektonskom fakultetu. Osim vizuelnih struktura i niti prirodnih oblika koje proučavam u dizajnerskim procesima, važno je reći da se bavim i proučavanjem bioničkog dizajna.

Koja je Vaša vizija održive arhitekture u Crnoj Gori?

U savremenom dobu sve se češće postavlja pitanje da li je održiva arhitekutra u svim svojim interpretacijama priznat i legitiman smjer arhitektonske teorije kao i prakse, ili je samo dopunjeni metod projektovanja koji treba da ostane kao takav samo u tim okvirima.
Stoga, ako ovo pitanje posmatramo kao jedan budući teorijsko-folozofski diskurs savremenog projektovanja, onda nam kao cilj nisu potrebni samo modeli implementacije tehnoloških sistema, već sam razvoj promjenjivih i bioničkih osnova za buduće tipove objekata, i to kroz njihovo „prilagođavanje” za taj savremeni proces čuvanja i razvoja prirodno energetskih resursa i u sistemu novih pojava u kojima su neophodne i nove programske osnove, koje mogu da uspješno integrišu posebne poslovne potrebe i mogućnosti savremenog razvoja istih. Na osnovu pomenutog, naglasio bih da Crna Gora još uvijek nije prepoznala značaj održive arhitekture i da će još dosta vremena trebati da se usaglase čitavi sistemi institucionalnih funkcija podrške takvom arhitektonskom konceptu koji se mora jednog dana pozicionirati kao prioritetan ne samo za Crnu Goru već i za svaku drugu državu ili oblast. Mi kao mala zemlja možemo još lakše razviti taj model usaglašenog djelovanja države i stvaraoca kada je riječ o pojedincima ili institucijama koje definišu i oblikuju određene projekte. Posebno želim naglasiti da estetizovanje jednog tako ozbiljnog koncepta arhitekture nudi njegovo brže i uspješnije brendiranje u potrebama opšte svijesti i volje sredina u kojoj je uspostavljamo kao takvu.
Naglasio bih da su pojedine zemlje uradile već velike korake na tom polju i neki od najvećih poslovnih objekata uveliko doživljavaju energetsko održivu renesansu u skladu sa sve izraženijim potrebama za očuvanjem prirodnih resursa i njihovog ekološkog usaglašavanja sa okruženjem u kojem nastaju.

Kada je riječ o Crnoj Gori, za sada je barem u svom konceptu projekat Aura montenegro u Bečićima jedini projekat koji je za svoj strateški interes postavio uslov potpunog uključivanja svih aspekata održive arhitekture, koja će čak u jednoj mjeri uticati i na sam vizuelni jezik arhitekture čitavog kompleksa.
U konačnoj analizi smisla i sadržaja djelovanja održive arhitekture, kao i njene važnosti za sve nas kada je riječ o savremenoj arhitekturi, citirao bih Peter Hyett, koji jasno ističe da nakon zalaska modernizma arhitektura treba novu ideologiju, a održivost može,(a ja bih dodao) i mora biti upravo ta ideologija.

Koliko pomaže umjetnost arhitekturi u Vašim projektima?

Umjetnost posmatram i osjećam svojom suštinskom inspiracijom u samoj arhitekturi jer je moje razmišljanje o prostoru i njegovim funkcijama oslobođeno svih okvira koje pred vas postavlja svaki vid tehničkog obrazovanja ili struke koja neminovno prati jednu takvu kreaciju kao što je arhitektura i enterijer. Uzgred, značajno je pomenuti da se savremena rješenja reprezentativnih objekata sve više pomjeraju ka čistoj umjetnosti i dizajnu, čak u mjeri da im se katkad isključuju neke od upotrebnih funkcija prostora kao primarne vrijednosti.
Da bih pojasnio čitav kontekst, želim i da dam definiciju umjetnosti radi njenog boljeg razumijevanja u okviru svega gore pomenutog. Ona je najsavršenije energetsko ispoljavanje čovjeka kada je riječ o njegovim mogućnostima i rezultatima oblikovanja materijalnog sa ciljem duhovnog, emotivnog i konceptualnog izražavanja. Umjetnička djela, kada govorimo o čistoj umjetnosti, svojevrstan su zapis tog emotivnog i duhovnog postojanja kroz naša sveobuhvatna stremljenja ljepoti, istini i tajnama kojima smo okruženi.
Savršenstvo prirode se u većini umjetničkih pravaca i epoha ispostavlja kao uzor, inspiracija ili makar i samo podsticaj koji umjetnik nosi u svojim čulima poput podloge ili podrške samom činu stvaranja.
Riječi mojih zapisa o umjetnosti oblikuju uglavnom sasvim male i na prvi pogled beznačajne stvari. Umjetnost je svojom suštinom prije svega posrednik između onoga što znamo i onoga što ne znamo. Posjeduje istinu, nosi njenu svjetlost i kao takva i do danas je ostala privilegija samo malog broja upućenih. Ona nam se ispostavlja i kao jedan od najsloženijih fenomena ljudskog postojanja i razvoja.
Mogućnosti uticaja umjetničkih rješenja na planiranje arhitektonskih i urbanističkih planova i rješenja kako javnog tako i unutrašnjeg gradskog prostora, koje svi koristimo, gotovo su nesagledive i na žalost potpuno zapostavljene kada je riječ o našim urbanim prostorima. One su ogromne, pogotovo kada je riječ o gradovima u razvoju. Jasan primjer gradskog organizma koji je prihvatio i podržao umjetnički pristup promišljanju svog prostora je svakako Valensija ili svojevremeno Barselona, i takvih primjera ima još puno. Mi moramo shvatiti strateški značaj tog promišljanja i tih procesa koji su sa dugoročnim efektima na razvoj kulture, gradskih i ostalih urbanih prostora. Kod nas se to obično tretira samo taktički i površno, zato i nema nikavih efekata ni pomaka kada je riječ o nečem ozbiljnom po tom pitanju.

Šta za Vas znače pojmovi prostor i vrijeme u arhitekturi?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                                     Aura Montenegro

Kada govorimo o vremenu kao supstanci kojom se može doživljavati i mijenjati sam prostor, jako je važno posmatrati ne samo umjetnost već i njene osobenosti stvaralačkih procesa kada govorimo o arhitekturi. Smatram da kada je u pitanju projektovanje kuća, postoji neko tajanstveno primordijalno pravilo vremena koje vam sam objekat nudi i uslovljava. Onaj ko to umije prepoznati dobija mnogo jer sam prostor nad kojim se interveniše umije često da uspostavi svoje potrebe i da nam ukaže na iste samo ako ga umijemo slušati. Moje iskustvo u vezi pomenutog ukazuje da nam je potrebno oko četiri do pet godina rada da bismo imali kvalitetan projekat kuće ako govorimo o enterijeru, eksterijeru i ostalim elementima arhitektonskog jezika koje jedan ozbiljan objekat mora posjedovati..

Kod stvaranja u oblasti likovne umjetnosti postoji bitan element prepoznavanja nastanka jednog dijela i taj element je presudan, jer ako ga ne uočite, moze se desiti da nepovratno izgubite svježinu ili kvalitet samog djela. To je nešto kao prenesena trudnoća, često je opasnija nego preuranjeni porođaj. Sam čin stvaranja, kada je riječ o onome što bi trebalo osjećati i prepoznavati kao prava umjetnost je često blizak i porođajnom činu i zato kao takav u sebi sadrži većinu prirodnih procesa koji su prethodili pripremi same ideje i njenog oblikovanja. Kada se stvaralački duh i pojedini podsticaj u prirodi našeg umjetničkog postojanja dodirnu, nastaje simbioza koja se nekada i nesvjesno sama oplođava. Nakon njene trudnoće ili perioda u kojem je taj podsticaj akumulirao sva potrebna svojstva da se pojavi kao ideja sposobna da se materijalizuje i kada je naša realna strana života spremna da taj proces ponovo primijeti, dolazi do stanja zanesenosti koje je nekada naglo, nekada spontano i koje kao takvo daje čuveni aha efekat koji konceptualno učvršćuje ideju koja se u tom trenutku rađa.


Koliko je arhitektura nekog projekta slična senzibilitetu njenog stvaraoca?

Onoliko koliko je on kao stvaralac sposoban da izrazi samo sebe ili i one primordijalne vrijednosti univerzalnog, čime će njegovo djelo zasigurno dobiti i vanvremenski karakter.

Ima li nade da se ostvari ravnoteža održivosti sa interesima u domenu gradnje.?
Naravno da ima, jer mi moramo vjerovati u nju čak i da je nema, baš zato što je ona od neuporedivo bitnog značaja za samo poimanje arhitekture i njenog smisla. Održiva arhitektura na određen način predstavlja važan, ako ne i najvažniji, dio koncepta održivog razvoja globalnih potreba i razmjera. Po svojoj definiciji ona nudi široko polje interpretacija, ali se ipak najčešće prihvata kao jedan od sve neophodnijih modela savremenog projektovanja, koji se svrsishodno i racionalno odnosi prema svakoj potrošnji energije. Ona kao model naglašeno suzbija svaku nepotrebnu potrošnju ograničenih prirodnih resursa sa posebnim osvrtom na mogućnosti obnavljanja istih, što je više nego bitan element da je moramo u svakom smislu uzeti kao nešto egzistencijalno bitno i potrebno našem pravilnom razvoju, kako u budućnosti tako i u sadašnjosti.

Koliko se, prema Vašem mišljenju, napredovalo poslije dvadeset godina od osnivanja Crne Gore ekološke države ?

Teoretski se napredovalo, praktično je urađeno dosta na čišćenju i popravljanju pojedinih segmenata urbanog prostora, ali se na žalost na onom najvažnijem planu nije uradilo ništa a to je razvoj kulture i svijesti naših ljudi o prirodi i njenoj važnosti kroz potrebu da se očuva . Mi kao da zaboravljamo da smo dio prirode a ne da je ona dio nas. Nadam se da će strateške smjernice razvoja naše kulturne politike uvidjeti da je ovo polje izuzetno nerazvijeno i da se moramo ozbiljnije pozabaviti istim ako želimo jasne i transparentne rezultate u toj oblasti.

Šta je to u čemu se ogleda Vaša hrabrost u umjetničkom izrazu arhitektonskih ideja?

Prije svega ona se ogleda u mom doživljaju i prepoznavanju forme i njenih vrijednosti, koje nisu samo estetsko simboličnog karaktera već i umnogome pokušavam da ih tretiram i osjećam kao čiste umjetničke forme koje same po sebi prevazilaze svoje funkcionalne vrijednosti...

Da li Vas ideja u umjetničkom izrazu vodi ka znanju ili je znanje put do ideje?


To su uvijek uzajamno tako jako povezani i srodni procesi koji nam se ispostavljaju svojim djelovanjem, ne samo na racionalnom planu već često i u aspektima iracionalnog kroz djelovanje podsvijesti i intuicije, koju smatram važnim činiocem pravilnog poimanja i prepoznavanja pojedinih vrijednosti u svakom prirodi posvećenom jeziku savremene arhitekture.

Koliko Vam je trebalo da postignete tu jednostavnost izraza forme u arhitekturi, koja, vidi se, ima i neku Vašu posebno naglašenu osobenost?

Manje je više ako govorimo o dizajnu, prije svega kao ključu za pravilno vizuelno oblikovanje svakog oblika i prostora kojem taj oblik treba da pripadne...Zato bih naglasio da je dizajn nužda i kao nešto jako složeno i važno moramo da ga primjenjujemo kada god osjetimo da je potreban nov nivo obrađivanja forme, dok on sam sebe ne predstavi čistim, jasnim i ubjedljivim u svojoj često i nikad do kraja definisanoj poruci.

Koliko Vas ograničava ovaj mali prostor da iskažete sebe onako kako želite ?

Ovaj mali prostor i priroda koja nas okružuje gotovo su savršen podijum za igru stvaranja, ali ono što nedvosmisleno ograničava svako stvaranje u našoj sredini jesu prije svega ljudi i njihovo potpuno pogrešno poimanje kulture i njene važnosti, Kada je riječ o kulturi, naglasio bih da je najmanje cijenjena u našoj zemlji umjetnost, a siguran sam da bi trebalo da bude najcjenjenija kao profesija, da bi mogli da govorimo o sredini koja ne samo da sputava već i ugrožava egzistenciju onih pravih umjetnika. Ovdje je sve lakše i bolje biti nego umjetnik. Ovdje je i posao fizikalca, izbacivača, policajca, taksiste cjenjeniji od suštinski važnog poziva umjetnika, kada je riječ o mogućnostima razvoja jedne sredine i njene kulture. Zato se nadam da će se u međuvremenu neko iz naših vladajućih struktura prosvjetliti kada je umjetnost u pitanju i da će ovo više nego jadno stanje, koje odavno postoji u Crnoj Gori, doživjeti svoju dugo očekivanu renesansu čije ćemo efekte osjećati generacijama u najpozitivnijem mogućem svjetlu. Nivo i razvoj svake ozbiljne sredine mjeri se prije svega njenim odnosom i učešćem u kulturi kao fenomenu ljudskog postojanja i njegovog napretka.

Izazov koji Vas provocira da tu širinu jednostavnosti pretočite u neko djelo?


Moj najveći izazov je prije svega mogućnost da napravite nešto unikatno, jedinstveno i trajno...To je čudan fenomen samog stvaralaštva...mi njime nadilazimo sebe i stvaranjem kao da gradimo neki svoj hram posvecen svima, istini i prirodi. Takvo djelo nudi znanje tajnama svog oblika i umjetničkih elemenata koje je mudrost nekih novih dimenzija koje pripadaju svima nama. ali ih ne koristimo.Ja sam od onih umjetnika i arhitekata koji duboko vjeruju u to da arhitektura i umjetnost mogu da mjenjaju i mijenjaju život ljudi na najbolji način približavajući ih pozitivnim stranama našeg postojanja.
Imate širok portfolio profesija kojima se bavite. Jeste li to postigli iz želje ili se nametnula potreba za tim?
To je prevashodno bilo stjecište okolnosti koje su pokazale kako se najbolje susreću neke moje fscinacije, potrebe za istima i okolnosti u kojima te profesije potvrđuju i nadopunjavaju jedna drugu...Kada sa ove distance gledam sve te profesije, znam da su samo refleksije jedne iste primarne i svekolike profesije koja gotovo da ima religiozan karakter kada govorimo o njenoj posvećenosti i potrebi da joj se predajemo...Ta profesija je profesija stalnog i neprekidnog posmatranja, osjećanja i prepoznavanja kroz vještinu postojanja, kojom mora da vlada svaki pravi umjetnik...Nemam prioritet u nekoj od tih profesija. One su sve jedinstvene i svaka sebi upućena i namijenjena ostalima. Njihova simsaonost i povezanost je i ključ kvaliteta moga rada u svakoj od njih.

Projektovali ste više objekata u Crnoj Gori, kako privatnih tako i poslovnih namjena, koliko ovdje ljudi imaju sluha za Vaše ideje i da li razumiju to što radite?

Mislim da ljudi u našoj zemlji ne razumiju u potpunosti vrijednosti unikatnog u savremenoj arhitekturi... Zato je teško da se moj rad može u pravoj mjeri vrednovati ili prepoznavati. Primjer pješačke staze, koju sam projektovao i izveo na Zavali dobar je primjer šta se dešava sa jednim izuzetnim arhitektonskim ostvarenjem koje je uz to bilo i veoma skupo... Nije kriv narod što se to nije sačuvalo već nebriga nadležnih o tome, koji nisu dali da se postavi makar jedan čuvar na objektu koji bi doprinio da se investicija poklonjena opštini u vrijednosti od 600 hiljada eura trajno sačuva na dobrobit svih... Ali, nadam se da će ove nove snage koje se pojavljuju i u tim okvirima prepoznati značaj takvog šetališta koje se može obnoviti i evo ja sam spreman da lično dam doprinos, jer samo se takvim projektima definiše i uspostavlja ona mjera vezanosti i čuvanja prirode o kojoj sam govorio u ranijem izlaganju.

Šta je potrebno uraditi da bi se nivo kulture gradnje i planiranja prostora kod nas izvodio po standardima razvijenih zemalja?

Odgovor je vrlo jednostavan i čini se nekako prepoznatljiv. Potrebno je uvesti u zakonske okvire izuzetno jake kazne i pooštriti kriterijume strateških ciljeva urbanističkih planova. Drakonskim kaznama bi se sve sredilo za nepunih godinu dana. Kada je riječ o ovako važnim elementima života svakog od nas, onda ne treba da se zalažemo za blaže kazne, već za najoštrije koje postoje, one su jedini i prijeki lijek za akutno stanje bolesti našeg društva kada je bezakonje u pitanju.

Koja je Vaša ideja vodilja u slikarstvu ?

Prije svega, moja vodilja kada slikam je intuicija, slutnje i osluškivanje okolnosti i želja u kojima se nešto natprirodno pojavljuje i rađa... orijentisano na praiskonske i primordijalne vrijednosti simbola našeg postojanja... Moja inspiracija je prije svega u tajnama forme i pokreta kojom se na gotovo savršen način ispoljava žensko tijelo. Inspiracija kao i fascinacija često idu ruku pod ruku i one nas preokupiraju nekako uvijek nudeći u svom otkrivanju nove i nove vrijednosti uživanja i ugođaja koji nosimo duboko u sebi...Gotovo nikada nas ne inspiriše ono što ne volimo ili ne želimo.

Da li je talenat nedostatak ili prednost za jednog stvaraoca na ovim prostorima ?


Talenat je uvijek prednost jednom umjetniku, kada je riječ o njegovom djelu... ali isto tako je i nedostatak, kada je riječ o reagovanju sredine i kolega. Što je sredina nerazvijenija i nekulturnija, to je taj nedostatak veći. Mi kao sredina imamo izuzetno razvijenu tradiciju u negiranju i odbacivanju onih pravih talenata i pazimo da u toj tradiciji nešto ne propustimo ili ne daj bože promijenimo.

Baku festival?

Art festival u Bakuu je nešto predivno, s najvećim poštovanjem prema tom narodu to ističem. Za samo tri dana trajanja festivala doživio sam više pažnje, kulture i pozitivnih reagovanja na samu umjetnost, nego za svih trideset godina umjetničkog stvaralaštva, koliko se njime bavim do sada u Crnoj Gori. Pokrovitelj festivala i jedan od njegovih glavnih sponzora je supruga predsjednika Azerbejdžana. Ona je svojim djelovanjem pokrenula i čitav niz akcija na nivou države za bolji život umjetnika, privilegije koje im sleduju kao i njihov što uslovniji rad.

Koliko Vam je važna emocija dok stvarate?

Ja kao stvaralac, čak i djela konceptualne umjetnosti, koja po definiciji nemaju emotivne podloge u svom nastanku, doživljavam i stvaram emotivno jer ne vjerujem u smisao bilo kakvog umjetničkog izraza bez emotivnosti prisutne ili zadržane u njegovom nastajanju... Naravno, naglasio bih da ja vjerujem u emotivne aspekte duhovne inteligencije, kao i u mudrost koja ima u svojoj prirodi ispoljavanja emotivne fonove kojima je osjećamo...

Šta utiče na stvaranje i šta se u samom radu najviše uočava kada govorimo o liku i djelu jednog umjetnika?

Recimo da je to jedno veoma kompleksno pitanje.Umjetnik kao i svaki čovjek po nekom nepisanom pravilu života ima tri lica : jedno koje misli da ima, drugo koje želi da ima i tek treće jeste ono koje stvarno ima... E, upravo ovo treće lice najbolje se uočava u njegovom radu. A što se tiče fenomena stvaranja, sve se može u to uklopiti. Inspiracija je očigledno veoma jasna manifestacija naše svekolike individualnosti. Ipak, izdvojio bih strasti. Svi mi imamo neki oblik strasti u nama a upravo strasti često rađaju stvaranje…Stvaranje patnju i radost i tako u nedogled prozivamo život. Stvaramo sebi samima neke nedostižne snove…Pomislimo kako smo otišli nekuda i naprijed, a kad tamo iz prikrajka te tihe idile i dalje nas tiho i netremice posmatra djetinjstvo… Zato je upravo taj fenomen strukture djetinjstva i postao jedna od prepoznatljivih smjernica moga rada i stvaralaštva.
Jedna stara izreka kaže :
Bog će uvijek trgovati more patnji i iskustva odraslih svjetova za samo jednu suzu djetinju, čistu i iskrenu.
A ja bih samo dodao da svaki umjetnik koji prestane da bude dijete i zaustavi svoju igru nije više umjetnik.

(kompletan intervju pročitajte u štampanom izdanju časopisa).

Razgovarala: Radmila Krgović

 
 
Magazin Renome | 2014 all rights reserved | powered by InfoBit