Igor Šuntić, direktor Turističke organizacije Šavnik, organizator je internacionalne umjetničke kolonije Art in the Wild Beauty 2010. Šavnik, Žabljak i Plužine. Misija ovogodišnje kolonije je promocija durmitorskog regiona na internacionalnom nivou uz aktivno učešće slikara i fotografa koji su činili koloniju.
Organizacija i realizacija kolonije

                                                      Jgor Šuntić, Vojnik u izmaglici

Koliko ste vremena uložili u koncept i pripremu ovako značajne manifestacije?

Od završetka prošle kolonije u oktobru razmišljam kako za sljedeći put napraviti još kvalitetniju i sadržajniju koloniju, koja će kroz vrhunske slike i fotografije, na najbolji način doprinijeti promovisanju prirodnih ljepota našeg kraja. Sa kolegama iz Žabljaka i Plužina došli smo na ideju da ovog puta to uradimo na regionalnom nivou. Dakle, kolonija je ove godine organizovana sa zadatkom da predstavi na osoben način i promoviše divlju ljepotu durmitorske regije – Šavnika, Plužina i Žabljaka.

Koliko su sluha imale institucije kulture i turizma u Crnoj Gori za važnost ove manifestacije?

Obzirom na globalnu finansijsku krizu, podršku smo imali jedino od Ministarstva kulture, koje je prepoznalo značaj ove manifestacije. Ministarstvo turizma takođe podržava koloniju i želi da je uvrsti u budžet od naredne godine. U Opštini Šavnik i Ministarstvu turizma smatraju da je ova manifestacija od posebnog značaja i interesa za Šavnik i da bi trebalo da postane znak prepoznatljivosti ovog kraja i Crne Gore. Svoj doprinos na različite načine dale su i dvije opštine ove regije.

Veliki broj umjetnika boravio je na jednom mjestu, od slikara do fotografa. Kako je sve funkcionisalo na terenu i da li ste zadovoljni njihovim boravkom na koloniji?

Meni je bitno da su oni zadovoljni boravkom u našim opšinama, organizacijom, sadržajima, izletima, prirodom i da nijesu štedjeli komplimente za organizaciju. Veliki broj učesnika je boravio na mnogim kolonijama u zemlji i inostranstvu, i ako oni kažu da je ovo jedna od najboljih kolonija na kojoj su bili, onda ja kao organizator mogu biti potpuno zadovoljan.
Otkud kombinacija slikara i fotografa i da li je neka slična kolonija već održana?

To su dva načina posmatranja i doživljaja koji se prožimaju u ovom konceptu promocije prirodnih ljepota, tako da će publika imati priliku da vidi kvalitetne i različite vizije divlje ljepote durmitorske regije. Trudili smo se da se u postavci nađu djela koja će zadovoljiti različite ukuse, i siguran sam da će izložba biti veoma sadržajna, kvalitetna I zanimljiva.

Sta slijedi poslije kolonije?

Kolonija je početna faza kampanje za promociju durmitorskog regiona, koja će aktivno trajati godinu. Trenutno se radi reprezentativni katalog koji će pratiti izložbe zakazane u Podgorici, Nikšiću, Budvi, Žabljaku, Šavniku, Plužinama, Pljevljima, Beogradu, Mariboru, Briselu i, najvjerovatnije, u Parizu.

Da li zadovoljan promocijom manifestacije u crnogorskim medijima?
Potpuno sam zadovoljan štampanim medijima i radio stanicama, koji su maksimalnu pažnju posvetili ovom događaju. TV Vijesti je snimila polučasovnu emisiju o koloniji i prilog za Dnevnik, dok ostali, iako su bili pozvani, nijesu našli vremena da proprate manifestaciju.

 UTISCI UČESNIKA KOLONIJE

Da bi jedna manifestacija uspjela, pogotovo kada je u pitanju umjetnička kolonija, potrebno je da sve bude dobro isplanirano i realizovano. U prilogu prenosimo utiske učesnika, slikara i fotografa.

Momčilo – Momo Macanović, slikar

                                                        Momčilo Macanović, Ptica

Kakvi su Vaši utisci o koloniji Art in the Wild Beauty 2010. Šavnik, Žabljak i Plužine ?

Utisci o koloniji su veoma impresivni. Svaki dan je bio drugačiji na svoj način, veoma dinamičan. Imali smo svaki dan neko novo iskustvo. Ja koji živim u Crnoj Gori, mnogo iz ovog kraja nijesam do sada vidio, na primjer kanjon Nevidio. Društvo je bilo izvanredno. Većinu učesnika kolonije znam od ranije. Svo raspoloživo vrijeme sam koristio da se što više krećem i fotografišem. Motivi su bili izvanredni. Nijedan pejzaž nije isti. Stalno se mijenja. Fanstastični su prizori svjetla kroz oblake. Uradio sam nekoliko stotina fotografija i nadam se da će mi valjati za neku sliku. Nijesam slikao jer nijesam imao vremena za to. Drago mi je što se Igor Šuntić svojski založio da nas ugosti i da promoviše kraj koji ima sa čim da se pohvali. Dopala mi se jedinstvena ideja – spoj slikara i fotografa, među kojima je bilo vrhunskih kao Branislav Strugar, koji su i ranije putem monografija promovisali ove krajeve. Drago mi je da se i meni pružila prilika da promovišem ovaj kraj, koji može dobro da živi od turizma.

Kako vidite vezu između slikara i fotografa na jednoj koloniji?

U odnosu na fotografiju, slikarstvo zahtijeva mnogo više rada i boravka u ateljeu. U pitanju su dani, mjeseci i godine rada da bi se nešto vrijedno uradilo. Slikarstvo je kao maraton, radi se čitav život. Fotografiju ponekad koristim kao detalje za svoje slike. To su uglavnom neke žanr scene sa ljudskim figurama. Fotografije pejzaža ne koristim u slikarstvu, jer je tematika potpuno drugačija. Slikarstvo i muzika zauzimaju vrhunsko mjesto u umjetnosti. Moje slikarstvo je štafelajsko slikarstvo.

Kojim se tehnikama najčešće služite u slikanju?
Najčešća tehnika koju koristim je ulje na platnu i akrilik. Često radim i akvarel. To je uglavnom slikanje – urađeni efekti bojom od početka do kraja.

Šta bi poručio umjetnik Momčilo Macanović poslenicima kulture u Crnoj Gori?
Poručio bih poslenicima kuture da se više angažuju, jer kada bi se institucije angažovale kao neki pojedinci u Crnoj Gori, Crna Gora bi bila kao Švajcarska. Čuo sam podatak da nijedan naš političar nije prošao kroz kanjon Nevidio, dok strani diplomate jesu. Trebal bi da se ugledaju na njih i bolje upoznaju ljepote Crne Gore, jer oni imaju moć da stvari mijenjaju na bolje. Mogu ih unaprijediti samo ako ih poznaju i vole.
Kakvi su tvoji planovi nakon kolonije?
U junu sam imao izložbu u Beogradu, u biblioteci grada, krajem avgusta koloniju u Makedoniji pod pokroviteljstvom evropske asocijacije za akvarel.

 

Milan Đakov, fotograf iz Beograda

                                                      Milan Đakov, Vražije jezero

Dolazite iz Beograda, u avgustovskim vrelim danima šta Vas je više osvježilo -  vazduh ili kolonija?

Najviše kolonija. Domaćin Igor Šuntić nas je vodio na mnoga mjesta gdje do sada nijesam bio. Mislio sam da dobro poznajem Crnu Goru, jer sam radio mnoge marketinške kampanje za razne crnogorske kompanije, ali ovo što sam vidio boraveći u koloniji izgleda nestvarno. Potpuno je drugačije od svega ranije viđenog. Učestvovao sam u mnogim kolonijama u zemlji i inostranstvu ali ova je najaktivnija od svih na kojima sam boravio.

Po čemu se razlikuje ova kolonija u odnosu na ostale u kojima ste učestvovali?

Obično su umjetnici smješteni u hotelu da se druže, da razmijene iskustva bez mnogo akcije. Ovo je za mene sasvim novo i kvalitetno iskustvo. Uvijek ću se sa zadovoljstvom odazvati pozivu organizatora. Napunio sam baterije pozitivnom energijom i sada mogu da se vratim u Beograd redovnim obavezama.
Šta slijedi poslije kolonije?

Odlazim na Kopaonik da fotografišem novootvoreni hotel. U septembu idem na internacionalnu koloniju u Grčku, a nakon toga povratak u Beograd. Takođe, planiram da sljedeće godine dovedem porodicu u ove krajeve, da im pokažem mjesta gdje smo bili. Društvo je većinom poznato od ranije osim kolega fotografa i nadam se da ćemo se družiti i kasnije.
Da li je ljepše raditi u prirodi ili u studiju?

Priroda mi je novo iskustvo. To sam radio ranije po narudžbi za određene klijente i na osnovu toga radim slike. Poslije ove kolonije planiram da mnogo više radim u prirodi.

Nikica Raičević – slikar iz Podgorice

                                                          Nikica Raičević, Kanjon

Na Vašim slikama dominira kamena arhitektura pejzaža, zašto je to tako?
Radim slike veoma dugo. Moraju da odstoje jedno vrijeme pa da ih doradim i ispravim. Čovjek bi cijelog života ispravljao neka djela. Više saznaje i proširuje vidokrug, a početna emocija sa slikom ostaje. Radim isključivo sa pejzažom i jedan motiv slikam u nekoliko različitih faza. Motiv u Gornjoj Gorici gdje živim slikam tridesetak godina. Podsjeća me na Bibliju – na kamen u Bibliji. Nijedan motiv ne može biti iscrpljen do kraja. Kao mlađi slikar to sam smatrao kao usud, izazov, kao oruđe koje može da obradi kamen četkicom – akvarel koji ne bi postigle najsavremenije tehnologije. Kamen, po meni, ima dušu. Kamen koji sam otkrio boraveći na ovoj koloniji nije isti kao onaj u okolini Podgorice. Najviše me dojmilo kao inspiracija kanjon Tare i naročito Pive, kao i kanjon Komarnice, koji su toliko različiti u posmatranju i studiranju pejzaža i kamena da je to nevjerovatno. Kanjoni koje mi posjedujemo nijesu izazovi samo za planinare i avanturiste nego su i veliki izazov za likovne umjetnike koji u svom djelu preferiraju pejzaž. Prosto je nevjerovatno da nema više kolonija u kojima bi ljudi iz cijele Evrope imali uvid zašto ovaj ambijent i pejzaž za crnogorsko slikarstvo čine izuzetnu motivaciju sa kojom je Petar Lubarda na neki način otkrio ljepotu kamena, koja se uz mediteransku svjetlost sigurno utapa u najljepše i najizazovnije predjele koje možete vidjeti u ovom dijelu Evrope a i šire.
Vaše impresije i mišljenje o koloniji, kao i spoju slikara i fotografa?
Ova kolonija je specifična, ne samo zbog toga što na njoj učestvuju najpoznatija imena crnogorskog slikarstva nego i po druženju slikara i fotografa. Pprvi put sam bio u prilici da o mojim slikanim pejzažima razmijenim mišljenje sa kolegama koji su isti motiv fotografisali i uradili isto djelo različitim medijima. Komentari koji su razmijenjeni na neki način više znače od svih kritika koje će uslijediti nakon predstojećih izložbi, jer su iskreni i prije svega izvučeni iz atmosfere koja budi najiskrenija osjećanja kod umjetnika. To su spontani i neposredni komentari koji su obostrano korisni. Ova kolonija nije samo puko druženje nego i predstavljanje mini-majstorske radionice koju ne bi u drugim prilikama mogli sebi priuštiti.
Od Šavnika, Žabljaka i Plužina gdje ste boravili tokom trajanja kolonije, šta je ostavilo najjači utisak na Vas?
Najviše me dojmio kanjon Pive. Ne samo po svojoj grandioznosti,već i po najčudnijoj boji vode koja u ovim našim brdima prosto djeluje nestvarno i nikad u životu nijesam ni pomislio da takva boja može da se ostvari i to Božjom rukom.
Koje slikarske tehnike koristite dok stvarate Vaše slike?
Moja omiljena tehnika kojom slikam – ulje na platnu u ovom slučaju je izostavljena isključivo zbog tehničkih uslova. I ja sam skoro kroz eksperiment akrilnog slikarstva (akrila) uradio četiri, pet motiva koji imaju potpunu likovnost. Akrilik kao jedna savremena tehnika je sigurno potisnula uljano slikarstvo u drugi plan. Ako se ima uvid da smo promijenili nekoliko lokacija i da nam tehnika akrila dozvoljava ogromne mogućnosti slikanja na terenu sa svim komponentama koje druge tehnike ne bi mogle dočarati na taj način. Mene je uvijek fascinirala raznolikost kamenih oblika i poetika koja se stvara u tim kamenim gromadama. Uvijek otkrijete svjesno ili nesvjesno lik čovjeka, i da ,ako je Bog stvorio čovjeka, onda je za vijek vjekova urezao u stijenu tragove koji asociraju na ljudski lik.
Želim da ova kolonija zaživi na pravi način. Jer, slika ima misiju da prenese kontakt umjetnika sa onim što ga inspiriše.

Maja Šivec, fotograf iz Maribora

                                  Maja Šivec, Duo-nagrađena umjetnička fotografija u Tokiju

Aktivno se bavi fotografijom deset godina. Dobitnica je nagrade na 68. Salonu Japana – Tokio 2008. To je svjetska izložba internacionalnih fotografa na kojoj je učestvovalo 7.000 fotografa. Žiri je odabrao 100 najboljih fotografija među kojima je bila i Majina. Otvaranje izložbe bilo je Tokiju, a kasnije je izložba obišla cijeli svijet. Prošle godine u Zagrebu na FIAP (Svjetski savez fotografa) osvojila je zlatnu medalju za kolekciju trudnica, kao i mnoga druga priznanja. Maja je od 2000. godine aktivna članica foto-kluba Maribor kao i član komisije umjetničkog zbora foto – kluba Maribor.
Otkud Vi u koloniji u Crnoj Gori?
Prijatelj Relja Eraković me preporučio organizatoru kolonije Igoru Šuntiću.
Kakvi su tvoji utisci sa kolonije?
Oduševljena sam. Ima mnogo dobrih slikara i fotografa. Dobro se slažemo i puno radimo sa zadovoljstvom. Energija je dobra. Od jutra do kasno u noć ekipa fotografa je na terenu.

Koji je dio ostavio na Vas najveći utisak između Šavnika, Žabljaka i Plužina?

Žabljak je ostavio najveći utisak na mene, zbog lijepe prirode a i ljudi su jako dobri. Boli me srce kad gledam kako se odnosimo prema svemu. Treba da se povede računa o očuvanju i zaštiti prirode, jer ako ovako nastavimo neće biti dobro.

Koja je razlika između kolonija na kojima ste bili u drugim državama i ove u Crnoj Gori? Da li je moguće napraviti poređenje?
Ova kolonija je jedna od najboljih na kojima sam bila, jer je ekipa sjajna i lijepo smo se družili i sarađivali. Na ovoj koloniji sam više radila u prirodi dok je na drugima rad fokusiran u zatvorenom. Ovo je ujedno i promocija Crne Gore i njenih ljepota. Zato hoću da povežem ljude iz Crne Gore i Slovenije da sarađuju. Izložba sa kolonije će se održati i u Mariboru a i šire.
Planiram da dovedem studente i fotografe iz Slovenije ovdje i da organizujem koloniju na koju ću pozvati fotografe iz Crne Gore u Sloveniju da se druže i vide kako to kod nas funkcioniše.
Poslije kolonije idem u Plav, gdje sam boravila prošle godine jer me taj dio fascinirao. U Novom Sadu imam izložbu muških aktova 17. septembra i planiram da uradim knjigu, jer je Maribor 2012. svjetska prestonica Evrope.
Maja je završila ekonomski fakultet. Sada je upisala Fakultet likovnih umjetnosti u Mariboru. Svoje fotografije izlaže u Sloveniji, Austriji, i u bivšim jugoslovenskim republikama samostalno. Zajedničke izložbe ima u Japanu, Danskoj i drugim krajevima svijeta.

 Ljubomir - Ljubo Popadić, slikar iz Tivta

                                                         Ljubo Popadić, Koliba

Kakvi su utisci sa kolonije i koji je dio najviše utisaka ostavio na Vama između Šavnika, Žabljaka i Plužina?
Utisci o koloniji su predivni. Organizacija je najljepša i najaktivnija jer su učesnici prisutni iz Crne Gore i inostranstva. Najatraktivnija i ujedno najteža za organizatora, jer je dnevno organizovao jedan do dva izleta za toliki broj učesnika. Pored brige domaćina, imali smo sve što nam je potrebno. Najatraktivniji mi je bio Boan, jer sam prvi put tamo i otkrio sam nešto novo. Rijeka Bukovica je takođe interesantna. Mogućnost da se kupaš i uživaš u njoj kao i u prirodi tog kraja. Lijepo je sve to proći i fotografisati, ima šta da se vidi, manastiri, priroda, ljudi. Dok je na Žabljaku sve čisti turizam, ovamo imaju značajni spomenici kulture kao što su manastir Podmalinsko i Bijela. Iz umjetničkog ugla gledano, više je utisaka ostavio na mene prvi dio boravka u Boanu, ne samo priroda nego i sve ostalo.
Interakcija između slikara i prirode je bila intenzivna. Izazivala je želju da nešto što doživite – taj sami karakter pejzaža, ostavi pravi utisak. Pešta je slična ovom kraju, tako da budi emocije i lako se prepoznaje i prenosi tu dubinu na sliku. Slikaru treba neko stanje duha na višem nivou da bi uradio sliku kako treba. Posebno me inspirisao pejzaž Vražjeg jezera, koje sam prvo fotografisao a zatim prenio na platno. Taj mir koji se prepoznaje u ovom pejzažu je nešto fascinantno i od bezbroj drugih sam njega zbog toga odabrao. Ako nema dobru opservaciju može da zasmeta i da ga raspline na platnu. Druga slika koju sam uradio na koloniji je stara koliba pokrivena limenim krovom.
Koje slikarske tehnike koristite dok slikate?
Tehnike koje radim su ulje na platnu sa kombinacijom akrilika, pastela, crteža, olovke.

Vi ste sa primorja, možete li da napravite paralelu između mora i planine u ambijentu kome radite?

Ta paralela se nalazi u samom umjetniku koju on prenosi na platno. Ono što on doživi u spoljašnjem prenosi na umjetnost. To su potpuno dva različita karaktera pejzaža. Na moru ne samo da dominira to plavetnilo vode nego i izgled rastinja i uopšte atmosfera je drugačija.
Mir koji sam osjetio slikajući Vražje jezero doživljavam u jutarnjim časopvima u Boki kada se planine u njenoj blizini ogledaju na samom ogledalu mora.
Ljetos sam imao izložbu slika u Tivtu. Poslije ove kolonije planiram odlazak na koloniju u toku jeseni. Imam nekoliko poziva za Grčku, na Krf a u oktobru za Bugarsku.
Šta mislite o ovako oraganizovanoj koloniji?

Ovaj metod organizovanja kolonije je jedinstven način promovisanja, jer se to u drugim zemljama radi na drugačiji način. Potrebno je pozvati više umjetnika iz inostranstva, iz Evrope, Rusije i drugih krajeva koji će kada se vrate u svojim zemljama postati naši ambasadori kulture.

Maja Đurić , istoričar umjetnosti i doktor fotografije

                                                              Maja Đurić, Starica
Kako vidite organizaciju kolonije i koncepciju ovako organizovane manifestacije na kojoj su učesnici i slikari i fotografi?
Što se tiče kolonije, ove godine obišli smo više mjesta. Inspirativniji je dio oko Boana i Šavnika, koji je manje poznat, dok je Durmitor mnogo više fotografisan .
Ovako smo imali karakteristične djelove koje ljudi ne poznaju dovoljno, tako da je to veća inspiracija za umjetnika i za čovjeka koji nije odavde jer se najbolje fotografije naprave u početku. Ljudima su odatle na raspolaganju raznolikosti pejzaža. Nijesam išla na druge kolonije. Ovdje mi se svidjela kombinacija slikara i fotografa koju je napravio Igor Šuntić, jer se rjeđe prave kolonije fotografa. Ono što razlikuje slikara i fotografa je ambijent u kome radi. Slikar je u internom ambijentu dok fotograf fokus stavlja na eksterni dio. Mora čovjek negdje iznutra biti zadovoljan. Bilo je otkrovenje svih katuna, kao što je Ječmen do ispod Sinjajevine, pejzaž kao mjesečeva površina. To izraženo gostoprimsvo ljudi sa katuna i komunikacija sa njima je nezaboravno iskustvo.
Istoričar umjetnosti ili fotograf?
Za mene je fotografija na prvom mjestu. Kao istoričaru umjetnosti želim da ljudima približim neke stvari, da uživaju u fotografiji da osjete svjetlo i mnogo će više voljeti dosta toga što imamo.
Šta ti više prija primorski ili planinski pejzaž?
Pejzaž primorja mi više prija. Ti kameni predjeli, međe, što više liči na moje rodno Cetinje. Fotografija je najbolji i najbrži put da vam nešto približi. Živimo u svijetu vizuelnih medija.
Koja je uloga fotografije u turizmu?
Uloga fotografije u turizmu je da zainteresuje turistu da dođe i posjeti određeno mjesto koje se promoviše tim putem. Treba uspostaviti pravila promovisanja znamenitosti i na osnovu toga da se prave fotografije.
Šta Maja traži kroz fotografiju?
Najdosadnije je birati svoje fotografije. Ogledala su bila najjednostavnija. Pokušavam da pronađem mir u pejzažu, kao na primjer u ciklusu Tišina.
Šta je savremena tehnologija donijela a šta oduzela fotografiji?
Digitalna fotografija je napravila fotografiju komotnom. Može da se snima i briše. Fotošop iskrivi često neki virtuelni svijet postavljen na blagoj osnovi realnog.

Naod Zorić, slikar

Zašto Naod?
To je od riječi naoditi, tražiti, nalaziti.
Šta je to što Naod traži u svome slikarstvu?
Samog sebe, da bolje upoznam samog sebe. Slikarstvo doživljavam kao nešto misaono, nešto shvatiš i doživiš i tako treba život posmatrati.
Šta za Vas predstavlja ovogodišnja umjetnička kolonija?
Umjetnička kolonija za mene predstavlja spoj druženja i upoznavanja okoline i kulture u kojoj živim. Ispunjava me zato jer ima taj uticaj na mene kao slikara. Od svih pejzaža koji su slike za sebe, do Pivskog manastira, priroda, klima, eliksir i planinski kajmak. Sve to utiče na formiranje našeg misaonog procesa. Uzbuđenje je vladalo tokom trajanja kolonije. Čovjek jednostavno nije svjestan koliko sve to ulazi u njega. Ova kolonija je kao ljetnja kiša usred suše za travu, ona je to za moju dušu.
Čovjek se iz dana u dan mijenja. Drugačije posmatra iste stvari. Traži nešto novo i doživljava ga na drugačiji način. Oduševila su me sela i katuni. Ove ostale stvari dobijaju neki urbani karakter koji meni nije blizak. Najviše mi se svidjelo ono što u stvari ja jesam. Veliko dijete u meni. Svidjeli su mi se Pivski manastir, manastir Bijela koji sam posjetio prvi put i sve u prirodi. Ova kolonija je jedna od najboljih. Omogućila mi je duhovno ispunjenje, ponio sam veliku energiju sa nje. Nijesam još uvijek svjestan toga. Maksimalno smo upoznali ovaj kraj koji je predivan. Smisao organizacije i jeste u tome da se upozna i promoviše na najbolji način.
Kojim likovnim tehnikama slikašte
Tehnike koje koristim u slikarstvu su ulje na platnu i crtež. Dvije likovne discipline kroz koje pokušavam da izrazim emociju koju prenosim likovnim alatima.
Šta planirate poslije kolonije?
Planove nemam, jedino se Bogu molim da budem živ, šta će biti sjutra ne znam.

Svetlana Dingarac, fotograf

                                                            Svetlana Dingarac, Stožina

Od  kada se bavite fotografijom i šta je probudilo u Vama ljubav prema objektivu?

Fotografijom sam počela da se bavi sasvim slučajno, zapravo interesovanje se razvilo kao posledica moje velike ljubavi prema prirodi i planinarenju. Kamerom sam pokušavala da zaustavim vrijeme i ovjekovječim planinske pejzaže, atmosferu i ljude koje sam sretala na svojim izletima po Srbiji i Crnoj Gori. Od 1998.godine počela sam da učestvujem na grupnim izložbama, a hobi ubrzo prerasta u profesiju. Do sada sam učestvovala na preko sto pedeset kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Sa izložbama ređala su se i priznanja, tako da sada imam zvanje Kandidata majstora fotografije Foto Saveza Srbije i član sam Udruženja likovnih i primenjenih umetnika i dizajnera Srbije (ULUPUDS).  Do sada sam imala osam samostalnih izložbi od kojih je posljednja-"Boje Brazila" bila u muzeju Savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu, a pretposljednja -"Daleki susreti" u zgradi RTS-a u Beogradu.

Da li je fotografija Vaše  jedino zanimanje i koji su najznačajniji projekti koje ste do  sada radili?

Danas radim kao slobodni fotograf. U desetogodišnjoj karijeri neki od najznačajnijih klijenta su mi bili Ministarstvo turizma Kambodže, OSCE, SEDP, Mercy Corps, CHF, The Swiss Labour Assistance SLA, The territory ahead, Traveller, Men’s Journal, Viminacium, Beogradska tvrđava, Turistička organizacija Srbije, Nacionalna turistička organizacija Crne Gore, ”Intermost”, “Agrobanka”… Posljednjih nekoliko godina provela sam pretežno u inostranstvu, putujući i radeći na projektima u Brazilu, Siriji, Kambodži, Zelenortskim ostrvima, Grčkoj, SAD-u. Fotografije i tekstove o svojim putovanjima objavljujem u Jat reviji, BelGuest-u, Ilustrovanoj politici, Nacionalnoj reviji, ReFoto-u i Montenegro eksploreru. 

Šta dominira na Vašim fotografijama, pejzaž, priroda ili neki urbani pejzaž?

Iako mi je početna inspiracija bila priroda (čak sam bila poznata kao fotograf  pejzaža), u međuvremenu sam počela sve više da se bavim portretima, arhitekturom, tzv. "travel" fotografijom itd. Zapravo, u zavisnosti od situacije i sredine u kojoj se nalazim, a posebno posla kojim se trenutno bavim, proširujem interesovanje na sve veći broj tema, odnosno motiva. Ipak, moram da priznam da više volim da sam van studija, prije svega jer uživam da putujem, da se krećem, upoznajem nova mjesta i ljude. U zavisnosti od posla imala sam prilike da "živim životom" seljaka, rendžera, monahinja, arheologa, go-go igračica... Za mene, ljepota fotografskog poziva je upravo u konstantnoj dinamici i promjeni.

Vaši utisci o koloniji?

Na koloniji "Umjetnost u divljoj ljepoti" učestvujem drugi put. Utisci sa obje kolonije su pozitivni (da nisu ne bih dolazila drugi put), prije svega zbog prelijepe prirode crnogorskih planina, ali i zbog atmosfere i samih učesnika kolonije. Morala bih da odam posebno priznanje Igoru Šundiću, bez čije ideje i velikog truda kolonije ne bi ni bilo.

Šta mislite o sklopu slikara i fotografija na koloniji?

Ranije sam učestvovala isključivo na fotografskim kolonijama (Sićevo, Vučje), ali ovo je prvi (zapravo drugi) put da učestvujem na koloniji koja zajedno okuplja slikare i fotografe. Smatram da je ideja interesantna, jer umjetnici iz obje oblasti imaju i te kako šta da nauče jedni od drugih.

Mišo Vemić, slikar iz Nikšića
Reakcija na prazninu

                                                      Miomir - Mišo Vemić, Jabučilo

Rođen sam u Bukovici, Dragoševac u Merulji na Sinjajevini i tu sam upio sve mirise i zvukove koji i dan danas govore o meni kroz moje slike. Mislim da svaki umjetnik koji stvara mora da dešifruje lični kod iz djetinjstva, kod rođenja i da ga kroz djela izrazi. Djela umjetnika dešifruju njegovo djetinjsto. Mi djetinjstvo zaboravljamo ali je sve zabilježeno u našoj podsvijesti. Kad slikam konje, mislim da dešifrujem svoje pamćenje sa rađanja. Naše pamćenje je od šeste godine pa naprijed. Šta je sa onih pet-šest godina kojih se ne sjećamo?
Zašto slikate konje?
Prvo sa čim sam se susreo kada me majka iznijela iz kolijevke van kućnog praga je vjerovatno vranac moga đeda i njegov vrisak. Mislim da taj vrisak osjećam i sada u svom biću i otuda mislim da je konj biće a ne životinja. Ja ga ne tretiram kao životinju. Moje slike su sve autoportreti. Konj u meni je zbir dualizama tog bića, Erosa i Tanatosa (života i smrti). Govorim o tom biću kao simbolu pobune u meni, stanja i situacije. Jer to je oličenje moje dramske persone. Taj vrisak asocira na sva ova dešavanja u svijetu i oko nas, globalna zagađenja, politička kontaminacija i naučnici koji pokušavaju da isprovociraju Božju promisao, kao što je veliki prasak, davanje imena bolesti koje su ljudi stvorili, daju im imena životinja. Sve to u meni stvara veliku pobunu i osjećaj praznine prouzrokovan mojom nemoći da to promijenim na bolje. I ja tako reagujem svojim vriskom kroz anatomiju konjske glave, jer, nijedno biće ne vrišti kao konj. To je taj moj stvaralački krug, veza od djetinjstva do dana današnjeg prema svijetu koji me okružuje. Divim se ljepotama ovog kraja i strepim za njegovu sudbinu. zavladalo je bezbožništvo i čim ono zavlada na djelu su svi mogući satanizmi i pokušaj da se Božji poredak pretumba, što će dovesti do samouništenja. Otuda sve moje slike, sve izložbe, nose naziv Reakcija na prazninu.
Kakvi su Vaši utisci o koloniji?
Ova kolonija je izuzetna po mnogo čemu. Prvi put se organizuje u kraju gdje se prije toga nikada umjetnici nijesu okupljali, pogotovu u ovom satavu, jer su došli i odazvali se na koloniju zaista eminentni stvaraoci, prepoznatljivi po svom rukopisu i svom umjetničkom razmišljanju. Bio sam na kolonijama koje se dosta šablonski održavaju. Sve je unaprijed isplanirano i određeno. Ova je sušta suprotnost tome. Mislim da je uspjela da prenese svu energiju okruženja koje je istovremeno surovo i lijepo, na djela ovih stvaralaca, što se vidi po njihovim radovima koji su nastali na koloniji. Djela govore o tom uticaju okruženja na umjetnike. Mislim da ova kolonija ima svrhu da animira ljudsko okruženje da čuva ovo što nam je Bog dao, jer smo obilazeći predjele koji su neizmjerno lijepi i atraktivni uočili nehajan odnos i turista i stanovnika ovog kraja prema prirodi.
Kakvi su Vaši planovi poslije kolonije?
Ljetos sam imao izložbu slika u Kotoru. U avgustu poslije kolonije, na poziv Ministarstva za kulturu Makedonije, imam izložbu u Prohoru Pčinjskom. U septembru izložbe u Beogradu, Kovinu i Paraćinu. U Herceg Novom je planirana izložba do kraja godine.

Stojan Milanov, slikar iz Beograda

Šta slika predstavlja za slikara?
Slika je slikaru ogledalo duše. Mnogo toga umjetnik sazna o sebi gledajući svoje slike. Često imam jednu ideju kad počinjem da slikam, ali kasnije slika dobije neki novi tok. Ne volim da isplaniram sliku do kraja. Ono što si ti to ćeš najbolje i uraditi. Kada sam počeo da slikam nijesam htio da pravim izložbe iako su one dobre za slikara. Postavio sam sebi neke standarde. Od devedesetih godina sarađivao sam sa američkom galerijom punih dvanaest godina. Tu sam izgradio profesionalizam. Slikam već dvadeset godina i smatram da kada čovjek ostvari neki svoj stil postaje prepoznatljiv.
U osnovnoj i srednjoj školi sam naučio da crtam. Kroz crtanje se razmišlja i pamti. Isključivo radim ulje na platnu. Nemam iskustva u kolonijama jer nijesam imao vremena za taj vid rada. Ali, ovo je odlična kolonija, dobro druženje, dobra enertgija, atmosfera, vrijeme, dobra organizacija, okruženje lijepo.
Slika se oslanjala na fotografiju.
Paralela između slike i fotografije?
Koristim fotografiju kao informaciju, ali postoje zamke na iskustvo i znanje, vještinu. Slika je mnogo kompletnija, suptilnija od odabira platna, boja i svega ostalog. Slika se jednostavno osjeća, dok sa fotografijom je drugačije. Slikarstvo je umjetnost, kompletnost i sadržajnost slike. Osim pejzaža radim figuru uglavnom poetske dramatike. U životu se pamti ono što je lijepo i ono što je dramatično.
Šta planirate poslije kolonije?
U avgustu sam na koloniji u Prokuplju, a u septembru u Grčkoj, u galeriji Helena imam izložbu, a sa galerijom Dar Mar iz Beograda dogovor za izložbu u biblioteci grada Beograda.

 Isidora Ivanović, akademski slikar iz Beograda

Završila Likovnu akademiju u Moskvi, magistrirala likovnu umjetnost – odsjek slikarstvo. Živi i radi u Beogradu od 2004. godine.
Motivi u slikama?
Pokušavam da napravim spoj između duhovnog i materijalnog našeg bića kroz likove anđela, planinske pejzaže, gdje se spajaju zemaljsko i unutrašnje u čovjeku.

Za čim tragate u slikarstvu?

Vjerovatno još ne znam šta je to što tražim. Smatram da se kroz taj put čovjek uvijek traži, ja sam još uvijek u potrazi.
Koliko je Moskva uticala na Vaše slikarstvo?
Dosta je uticala. Upoznaješ različite ljude, različite kulture ne samo ruske. U Moskvi ima puno stranaca. Ti iskustvo mi je pružilo mogućnost da upoznam i njihov način života. Što se tiče akademije, to je jedna od rijetkih u svijetu koja je zadržala tradiciju akademskog realizma. Svakom umjetniku daje osnovu zanatskog dijela u umjetnosti, kao osnova, da bi se kasnije razvijala ta umjetnička duša u samom umjetniku. Pet godina smo imali modele i svaki dan crtamo po modelu i to dovodi do usavršavanja i crtačkog i slikarskog poteza.
Paralele o koloniji u odnosu na druge?
Svaka kolonija je drugačija sama po sebi i zbog mjesta i zbog učesnika istovremeno, sve je to u duhu ljudskog senzibiliteta. To što se ne poznajemo nije prepreka da kasnije postanemo prijatelji. Posebno me fascinirala priroda ovog kraja jer nijesam ranije bila na sjeveru Crne Gore. Čula sam utiske od raznih ljudi ali je potrebno doživjeti lično iskustvo.
Šta je na Vas ostavilo najsnažniji utisak tokom boravka u Šavniku, Žabljaku i Plužinama?
Planine su me najviše oduševile, jer uglavnom slikam planinski pejzaž. Fascinirana sam samom kretnjom planine, njenom ljepotom. Ona diše i tako moćno izgleda i svaki dio dana je različit i drugačiji, a ona ostaje svoja i nedodirljiva.
Svako mjesto koje smo obišli od Šavnika, Žabljaka do Plužina je lijepo na svoj način i inspiriše umjetnika.
Sve je relativno blizu, ali pošto boravimo na različitim mjestima svako mjesto ima svoju dušu i ljepotu. Kroz ljepotu sve doživljavamo na svoj način. Ta opkoljenost vrhovima preko 2.000 metara nadmorske visine u Boanu, priroda koja opčinjava, rijeka Bukovica i sve ostale lijepe predjele koje smo posjetili. Plužine, Pivsko jezero to je za sebe posebna priča. Posebno me oduševio kanjon Nevidio koji je predivan. Ja sam jedina od slikara iz ove kolonije koja je prošla kanjon i drago mi je što sam upotpunila utiske odavde jer, bez kanjona ne bi bili potpuni.
Šta mislite o spoju slikara i fotografa?
Prvi put sam na koloniji takvog tipa, u umjetničkom smislu. To su dvije umjetnosti same po sebi različite ali ipak sličnog senzibiliteta i možemo ponešto jedni od drugih da naučimo. Fotografi idu svo vrijeme na teren dok su slikari u ateljeu. Kada se vrate sa utiscima i mi pokupimo nešto od njih.
Dinamika kolonije?
Jako mi se svidjelo što smo uvijek bili u pokretu. Kolonija je bila veoma sadržajna i imali smo kontakt sa prirodom u različitim mjestima, predjelima i te utiske smo kasnije prenosili na platno. Poslije kolonije idem na more i trudiću se da se opet vratim na sjever. Zatim idem na koloniju u Višegrad.

Vladimir Terzić, slikar iz Užica
Na ovoj koloniji su nastale najbolje slike. Imali smo odlične uslove za rad. Domaćina je bio posvećen gostima maksimalno, svi smo se lijepo družili i radili tokom kolonije. Ništa mu nije bilo teško i to se osjećalo i veoma je važno bilo učesnicima. Jer to su sve momenti koji su doprinijeli da nastane dobro djelo. Ja slikam isključivo pejzaž. Ta veza sa prirodom je fascinantna. Ta veza sa mojim opusom je potpuna. Šuma, krošnje i pejzaž bude u slikarstvu stvaraoca. Slikar slika ono što u njemu živi. Ja slikam iz potrebe. I uvijek u prirodi, kada je kiša, sunce ili bilo kakvo vrijeme, ja sam u prirodi i slikam. Veza između prirode i slikara je veoma intenzivna. Moram to da doživim da to uđe u mene. Ako obrađuješ prirodu kao pojavu logično je da si u prirodi u direktnom odnosu i komunikaciji sa njom. Jer, priroda je garant iskrenosti. Nemam nijedan zimski pejzaž jer ne mogu da slikam u prirodi. Zimi slikam neke crteže koje sam ljeti napravio. Obično te skice dovršavam u ateljeu zimi. Uglavnom radim ulje na platnu i akvarel.

Relja Eraković, fotograf iz Podgorice

Kakve su Vaše impresije o koloniji i šta mislite o spoju slikara i fotografa na jednom mjestu?

Ovo je prva kolonija na kojoj sam učestvovao. Lijep i fotogeničan prostor. Dopala mi se posebno kombinacija slikara i fotografa jer imaju dodirne tačke i razmjena iskustava uz rad i druženje. Ostaće kvalitetne izložbe u Crnoj Gori i šire kao i katalog sa kolonije. Pejzaž nije nimalo lagan. Zahtijeva određeni pristup i kvalitet da bi se napravila kvalitetna fotografija. 90 procenata fotografija čini pejzaž. Kao snimatelj radim u studiju reklame i filmove. Uzmem ranac i cipele i na teren od jutra do večeri. Izbor umjetnika je bio dobar, kvalitetna kombinacija. Slikari su pravili slike a fotografi fotografije. Dobar dio Crne Gore sam prepješačio ali uvijek se vraćam, jer opet može da se otkrije nešto novo. Isti predio, nova situacija, susret sa porodicom Laketić na katunu Laketića, prlo na obroncima Sinjajevine. Iza njih katun Ječmenov do. Slučajno prolazeći napravio sam fenomenalne fotografije, imaju dokumentaristički pristup autentičnog života i sama ta arhitektura oduševljava. Vratiću se Laketićima da im odnesem fotografije i da ih posjetim. Ljudi u koloniji su bili kao jedna velika porodica. Organizacija je bila na nivou.
Član sam planinarskog društva Komovi i aktivno se bavim planinarenjem. To me ispunjava i najbolji je osjećaj kad planina govori. Nezamjenljiv osjećaj. Oni koji to nijesu doživjeli uskraćeni su za posebno zadovoljstvo. Na EXPO u Šangaju učestvujem sa kratkometražnim filmom Most između prirode i civilizacije, koji traje od maja do decemra i nadam se da ću uskladiti obaveze da pođem do Šangaja.

                                                              Učesnici kolonije

 

Razgovarala: Radmila Krgović

(RENOME broj. 3. Oktobar 2010.)