Bila je ovo tura, kako smo i očekivali, za pamćenje i prepričavanje. I trebalo je dosta vremena da se slegnu utisci pa da ponešto od tog filinga i doživljaja stavimo na papir. A papir, kako to obično biva, je mali prostor da na njega stanu sve ljepote udahnute plućima, sagledane očima i srcem. Ali, eto, pokušaću, makar djelimično da prenesem sve što je važno za ovu turu pa ako nekome od onih koji planiraju da pohode ove krajeve pomognem ovim tekstom, misija je uspjela…

 

Sve planine su božanstvene i posebne. Susret sa svakom planinom, donosi jedinstvenu emociju i utisne neki poseban pečat koji nosimo i sabiramo u riznicu svojih iskustava i duša. Ali, uvijek i za svakog planinara postoji neki poseban prostor, neki osoben vis, neka magija koja nas iznova vuče u beskrajne prostore mašte, u priču koja neprestano teče… Da li je to miris djetinjstva, kao u mom slučaju, da li je neki divan i nezaboravan trenutak, da li je to neki susret sa sobom i vječnošću, teško je spoznati ili objasniti ali uvijek imamo razlog koji izdvaja ljepotu nad ljepotama, emociju nad emocijama, planinu nad planinama. Kao prvu ljubav koju čuvamo samo za sebe i nikad ne pričamo drugima o njoj. I kojom oplemenjujemo svaku novu ljubav, svaku novu životnu priču…

 

Na jednoj strani Durmitor, na drugoj masiv Bioča, zapisani u sjećanju i mašti, u dječijem pogledu davnom, slika kojoj ne mogu da odolim i koja je slika mog života, sudbinska slika koja me prati po svijetu planina i svjetovima mašte. Pivska planina, uokvirena već pomenutom slikom, prostor mog djetinjstva koji je nadrastao sazvježđa kojim sam putovao dok mi je jutarnji pogled bio prikovan za magičnu stijenu Noža i Vrste, tamo iza mrtve vode, iza moje Pive koju, na žalost, ne pamtim u svojoj razuzdanosti i životnosti. Ta slika i taj prostor su “krivi” što je moj prvi životni korak ujedno bio i planinarski i što i danas krv uzavre na dodir stijene, šištanje slapa, miris jelovine, huk mećave, zavijanja vuka, pucketanje vatre, ponoćni zvezdani let u snove… Više i jače nego na dodir i glas žene u pijanim noćima prohujale mladosti…

Vratiti se toj slici, mašti, skinuti prašinu sa nje i iznova vratiti taj vječni osjećaj koji me zauvijek vezao za planinu i njenu magiju, stalni je izazov i velika želja. Životni tempo, često nemilosrdan i surov, odvaja nas od onih slika o kojima maštamo i koje nam znače. Zato i nije česta prilika da se, i pored velikog broja planinarskih akcija i tura, vratim Durmitoru, Pivi i Bioču i zajedno ih uklopim u još jednu emociju kojom regenerišem i dušu i tijelo.

Ovog puta sam uspio, a i ostali koji su bili u ekipi, bez obzira što nemaju tu vrstu emocije prema ovim prostorima, su sa istim žarom i energijom mogli da uživaju i sklope jedinstvenu planinarsku skicu za sliku kojoj će se vraćati, u stvarnosti ili mašti, svejedno.

 

 

U subotu, 11. jula, po prethodnom planu, u 8 h okupljamo se u centru Žabljaka. Dino i ja stižemo iz Berana, odnosno Bijelog Polja nakon što smo se prethodnu veče vratili sa MOSI igara u Požegi gdje smo nastupali za ekipu Bijelog Polja u orjentiringu. Dušan i Radmila su stigli autobusom iz Podgorice a Biljana i Golub iz Srbije. Vrhovi Durmitora su se presijavali na jutarnjem julskom suncu koje je najavljivalo lijep i vruć dan. Ranci su prepunjeni, preko 20 kg će biti glavni izazov na ovoj turi. Ali, ovo je i tura istine, završni trening za Dušana i mene koji se spremamo za ekspediciju na Pamir i Lenjinov vrh.

 

Nakon prepakivanja i dogovora, krećemo prema Planinici, durmitorskom vrhu koji je jedan od ciljeva na današnjem putu do sela Nedajno gdje smo planirali prespavati prvu noć. Planinarska staza broj 102 vodi kroz gustu četinarsku šumu i pruža pravo uživanje u hladovini, cvrkutu ptica i mirisu jelovine. Vodi pored Crepulj poljane i Zminjeg jezera, pa preko Donje Ališnice gdje se izlazi iz šume i kreće eksponiraniji uspon. Već tu, ekipa se razdvojila, muški dio ekipe napreduje nešto brže. Limitirani smo vremenom, potrebno je na odredište stići, po mogućnosti, prije mraka a već smo kasnili u samom startu, tako da nema puno prostora za čekanje ili neku laganiju varijantu uspona.

U Gornjoj Ališnici nas dočekuje prelijep prizor. Na jednoj livadi, stotinka metara od staze mirno pase par divokoza. Naše prisustvo nije poremetilo njihov ritam, a mi smo nastojali da ih ničim ne uplašimo i poremetimo. Zaista je ovo, nažalost, rijetka slika u našim planinama i može se sresti još samo na Durmitoru.

Na 2330 metara visok vrh Planinice stižemo nešto iza 13 h. Dočekuje nas magija Durmitorskih visova na svim stranama, a posebno nam je pogled prikovan za moćni Bobotov kuk i njegove padine prema Škrki i ovoj jedinstvenoj udolini u kojima su smještena dva biser jezera. Golub ostavlja svoj ranac i vraća se nazad da pomogne djevojkama koje kasne. Nas trojica, nakon odmora i fotografisanja krećemo na, možda i najopasniju dionicu prvog dana: spuštanje u Škrku. Markirana staza vodi preko Međeđeg dola i Botuna, ali mi biramo kraću varijantu: direktno spuštanje stazom, jako eksponiranom padinom prema Velikom Škrčkom jezeru. Ovdje zaista treba biti oprezan, pogotovo ako u grupi ima više planinara jer se lako omakne neki kamen sa sipara i staze. U našem slučaju, otežavajuća okolnost su teški ranci koji lako mogu napraviti disbalans, posebno ako napravite neki nagli pokret. Ipak, stižemo bez većih problema u podnožje i pored jezera odlazimo do planinarskog doma gdje pravimo malo dužu pauzu za ručak i osvježenje. Nakon pola sata odmora, dvogledom pozajmljenim od domara, vidimo da sa Planinice silaze Biljana i Golub a da Radmile nema. Pretpostavljamo da je odustala.

Nakon dobrog odmora, krećemo dalje. Sada staza ima oznaku 105 i dobro je markirana. Pored jezera srećemo Biljanu i Goluba koji su se spustili i odlaze do doma da naprave kraću pauzu. Saopštavaju nam da je Radmila odustala. Stigla je na Planinicu, gdje su pojeli lubenicu koju je ponijela, a potom je odlučila da se vrati nazad. Ranac joj je pretežak za ovakvu vrstu planinarenja, to sam joj rekao i na samom početku, na Žabljaku.

 

Na Skakalima zatičemo vodu koja se sropoštava niz stijene i pravi vodopade. Količina vode nije impresivna, ali svakako dovoljna da uživamo u prizoru a pogotovo u jedinstvenoj muzici vode koja pada niz stijene. Uživamo, jednako, i pored, ponegdje suvog a ponegdje vodenog korita Sušice. Smjenjuju se prizori dostojni prašume. Šuma, visoka trava i lokvanji, cvrkut ptica i jedinstven prirodni ambijent čine da uživamo svim čulima i zaboravimo da na leđima imamo toliko kilograma. Dušan ima malo problema sa koljenom i zabrinut je za dalji pohod, ali ne posustaje. Stižemo do planinarskog doma na Sušičkom jezeru (koje je presušilo i sada je tu samo livada) gdje zatičemo nekoliko domaćih turista koji uživaju roštiljajući pored doma koji je zatvoren. Na klupama pored doma pravimo još jednu pauzu, poslednju pred završnicu prvog dana, uspon uz lijevu obalu, tj kanjon Sušice do sela Nedajno. Od doma do Nedajnog staza ide asfaltiranim putem koji je poznat kao “durmitorski prsten” i koji dalje preko Male Crne Gore i Štuoca vodi na Žabljak. Staza od Sušice ima oznaku 192.

 

 

Prilično umorni i iscrpljeni, posebno ovom zadnjom, asvaltnom dionicom, stižemo u Nedajno u sumrak, oko 21 h. Odlazimo na livadu ispred omladinskog doma gdje podižemo šatore u kojima ćemo provesti prvu noć na ovoj turi. Ubrzo pristižu Biljana i Golub tako da je ekipa kompletirana. Odlazimo do obližnjeg domaćinstva Mitrića koji drže kafanu i bungalove u kojima se može spavati. Dušan i ja naručujemo zasluženo pivo, Biljana odlučuje da spava u bungalovima. Prenoćište je 8 €, sa doručkom 10 €. Pijemo po dva piva i vraćamo se u šatore da odmorimo nakon napornog prvog dana i savladanih 31,5 km. Za to vrijeme savladali smo visinsku razliku od 1574 m. Ukupno trajanje ture na prvoj dionici je 12,04,36 h. Sve to sa po 25 kg na leđima!

 

Osviće jednako lijep dan kao i prethodni. Jutro najavljuje veliku vrućinu koja će nam biti dodatni problem. Danas je dan u kojem savladavamo najmanju visinsku razliku, ali, bićemo izloženi konstantnom zračenju preko široke površi Pivske planine…

 

Pakujemo šatore i oko 8 h krećemo na drugu dionicu transverzale. Staza je markirana, i dalje je pod oznakom 192. Imamo i novog prijatelja. Juče nam se, kod planinarskog doma u Sušici priključio jedan pas, i jutros nastavio da nas prati. Očigledno je navikao na planinare i ispraća ih po ovim terenima. Na dosta mjesta prema selu Kneževići teško je ispratiti markaciju, naročito na livadskim djelovima jer staza nije dovoljno vidljiva, očigledno se još uvijek ne hoda često njome, a trava je velika. Gotovo tužno izgledaju prostrane pivske livade koje niko ne kosi. Nekada su, u ovo doba godine, sve livade bile pokošene i Pivska planina bila prepuna života. Danas, teško da ćete sresti ikoga cijelim putem, i teško da se može i pretpostaviti da su ove livade nekada košene…

 

Staza vodi do Lijepog poda gdje odvaja lijevo pod novom oznakom 189. Ona kojom smo došli, nastavlja dalje prema kanjonu Tare, pa Crkvičkom Polju sve do Šćepan Polja. Mi, međutim, skrećemo lijevo, prije Lijepog poda i skraćujemo stazu. Ovi krajevi su mi dobro poznati, pa imamo taj luksuz da možemo na nekim mjestima hodati mimo staze i skratiti putanju. Dino je u problemu, i pored toga što je jutros pred polazak koliko toliko sanirao žuljeve, oni su i dalje aktivni i sve teže podnosi bol. Predlažem mu da odustane od dalje ture jer je sad u najboljoj prilici.

 

Ponovo se navezujemo na našu markiranu stazu iznad sela Kneževići, na raskrsnici puta koji vodi od Trse prema Nikovićima i puta koji odvaja prema selu Šarići. U bukovoj hladovini pravimo malo veću pauzu. Dino je poslušao savjet i ovdje završava ovu transverzalu. Čuo se sa prijateljima koji su stigli na Žabljak i koji će doći po njega na Trsu. I do Trse ima da pješači nekih sat vremena, tako da će imati puno posla da sanira žuljeve. Na ovako dugu turu se, definitivno ne ide bez udobne obuće.

 

Nastavljamo dalje, nas četvero. I našeg vjernog pratioca smo uspjeli da “ubijedimo” da dalje pravi društvo Dinu a ne nama. A ubjeđivanje nije bilo teško. Dovoljno je bilo da mu Dino ponudi malo kobaje…

Staza dalje vodi seoskim asfaltnim putem, što svakako nije dobro za naše tabane. Ali, srećom, to je samo nekoliko kilometara. Pored puta slatke i krupne šumske jagode nam ne daju da baš tako prođemo. Osvježenje je prijalo kao i stalan pogled na impresivni masiv Bioča i Maglića koji je naš sutrašnji cilj. Prolazimo Cicmilske vlake i stižemo na Ćukovu glavicu do kuća Vračara gdje se završava asfaltni dio staze. Ovo je, ujedno i najviša tačka današnje dionice sa 1446 m/nv. Svraćamo kod mojih komšija i prijatelja Vračara koje nisam vidio mnogo godina. Ljudi iz pivskih sela su se raselili svuda po gradovima širom Crne Gore i dalje, i samo ljeti, poneko još dolazi u svoje obnovljene domove na djedovinu…

 

Spuštamo se makadamskim putem kroz jelovu šumu prema selu Jerinići i dalje prema Babićima. Ovo je već prostor gdje me svaka travka i svaki kamen podsjeća na djetinjstvo. Opet skraćujemo markiranu stazu, ali put kojim sam odlazio po prva znanja gotovo da ne mogu da prepoznam. Sve je zaraslo u gustu šumu i veliku travu. Oko 15 h stižemo do moje rodne kuće u kojoj niko nije prespavao već 20 godina. A ova kuća, kuća na putu, nekada je bila svratište mnogih Pivljana koji su silazili na branu i dalje za Plužine ili Foču. Livadu je pokosio rođak, pa ne žurimo da skratimo odmor ispod gustog gloga. Za mene je ovo poseban, emotivan momenat ali i ostali iznimno uživaju jer je pogled na moćne stijene Bioča sa ove pozicije impresivan…

 

 

Moramo dalje. Slijedi najteži dio današnje dionice. Spuštanje na branu HE “Piva”. Staza u kanjonu Pive je jako zahtjevna. Zarasla je u gustu travu koja je buknula prije par godina nakon velikog požara koji je buknuo u kanjonu. Na dosta mjesta staza se odronila pa treba voditi računa o svakom koraku, posebno ako je trava vlažna. Dušan i dalje ima jake bolove u koljenu, posebno pri silasku, ali stoički podnosi. Prilično iscrpljeni stižemo na branu gdje pravimo novu pauzu za umivanje i unošenje tečnosti. Voda na česmi je prilično topla, ali važno je da se možemo hidrirati.

Od brane do Mratinja je ponovo asfalt. Mještanin Mratinja, Ćalasan nam staje i uzima rance i tako nam značajno olakšava ovaj dio puta. U Mratinje stižemo iza 20 h. Podižemo šatore na livadi u blizini potoka kod bivših radničkih baraka. Dušan i ja odlazimo kod Bose Blagojević na pivo. Treba provesti ovoliko vremena hodajući na vrelom ljetnjem danu, sa teškim rancima, pa da se dožive blagodeti zlatne tekućine. A rezultat današnjeg dana je: pređenih 26,2 km, promjena nadmorske visine 869 m, vrijeme 10,37,38 h.

 

Odmorili smo prilično dobro, ali pred nama je bio najnaporniji dan ture pa nismo žurili sa pokretom. Sačekali smo da se osuše šatori od rose koja je pala tokom noći, spakovali se i oko 8,30 h krenuli prema gornjem dijelu sela. Prolazimo pored jedne od rijetkih radničkih baraka koje se još nijesu u potpunosti urušile. Privukao nas je jedan detalj koji smo morali fotografisati. Na zidu barake bez vrata i prozora, sa urušenim podom i krovom visi slika u akvarelu. Motiv: planina. Ko zna ko je od hiljada radnika koji su početkom sedamdesetih živjeli ovdje i radili na izgradnji najvećeg infrastrukturnog objekta u Jugoslaviji toga vremena-brane HE Piva, opčinjen impresivnim vrhovima planina iznad ovog pitomog sela, naslikao i okačio ovu sliku. Ostala je do današnjega dana da svjedoči neuništivost ljepote prirode kao vječite inspiracije ljudske duše.

 

Stižemo na vrh sela gdje, kod lijepo dizajniranog drvenog znaka skrećemo lijevo, markiranom stzom koja pod oznakom 811 vodi od brane do Trnovačkog jezera. Desno ide nemarkirana staza prema Vukovićima i dalje na Vučevo, a lijevo je naša staza. Sunce već jako prži i biće ovo težak uspon sa ovoliko težine na leđima. Nakon izlaska iz šume, traverziramo širokim siparom iznad Mratinjskog jezera, pa se penjemo dalje između Vrste i Velikog pleća sve do mjesta koje se zove Presjeka, gdje se nalaze table sa oznakama staza. Treba napomenuti da su vrijednosti ispisane na tablama tokom cijele transverzale, kada su u pitanju dužine i potrebno vrijeme, prilično netačne pa se ne treba previše uzdati u te parametre.

 

Na Presjeci staza skreće desno i vodi dalje prema Carevom dolu i Magliću. Lijevo, vidljiva staza koja nije markirana vodi prema najvišem masivu Bioča. Oko 15,30 h stižemo na Carev do, jedva dočekavši izvor da obnovimo rezerve vode koje su odavno ponestale. Ostavljamo teške rance na stazi, jer se vraćamo ovamo, i samo sa flašom vode nastavljamo prema najvišem vrhu BiH, Magliću. Bez tereta na leđima skoro da ne dodirujemo zemlju.. Na 2386 metara visoki vrh stižemo oko 16,15 h. Uslijedilo je fotografisanje, upisivanje u knjigu uspona i polusatno uživanje u pogledu na jedinstvene prirodne fenomene Durnitora i Pive sa jedne i Zelengore i drugih bosansko-hercegovačkih planina, sa druge strane.

Vraćamo se nekih tri kilometra, uzimamo ostavljene rance i krećemo u silazak jako strmom stazom prema još jednom biseru na ovoj turi: Trnovačkom jezeru. Na Trnovačko stižemo u 19,00 h. Na obali je više šatora. Krećemo u podizanje naših šatora, kasnije ćemo vidjeti ko su stanovnici ostalih. A, osim par šatora u kojima su bili stranci, u ostalima su bili nama poznati planinari iz Kotora i Podgorice, kao i Miodrag Jovović sa ekipom iz Novog Sada i Subotice. Odlazimo u obližnju kolibu čuvara jezera Miloša Ćalasana na zasluženo pivo. A zasluženo je vrijednostima koje smo očitali sa GPS uređaja: pređeno 19,8 km, promjena nadmorske visine 1961 m uspona i 1130 m silaska, vrijeme: 10,16,07 h.

Došala je na red i poslednja dionica naše trensverzale. Plan je popeti se na Trnovački Durmitor i, potom, preko Stabana stići u Plužine. Očekuje nas još jedan naporan dan koji treba da potvrdi spremnost za veliki izazov zvani Pamir. Ljepota ovog mjesta vam prosto neda da ga tako lako ostavite i krenete u neku novu avanturu. Zato i mi ne žurimo sa polaskom, već se lagano pakujemo, doručkujemo kod Miloša, pa je palo i koje pivo… Biljana i Golub odlučuju da ostanu na jezeru još dan ili dva. Penjaće sa nama Trnovački Durmitor i tu ćemo se rastati. Oni će iskoristiti slobodne dane za još koji okolni vrh u masivu Volujaka i Bioča.

Krećemo tek poslije 11 sati. Idemo prema Rudinskim kolibama pa prema Bojanskim vratima, odvajajući lijevo padinama Trnovačkog Durmitora. Brzo dobijamo na visini i jedva čekamo da stignemo na ovaj prekrasni vidikovac usred masiva. Na 2241 m visoki vrh stižemo za 1,45 h. Pogled je impresivan, očaravajući. Vrtoglava vertikala i padine prema jezeru izazivaju blagu jezu, a pogled na Vitlove i druge vrghove u masivu Bioča ostavlja bez daha. Čini mi se da je malo planinskih vrhova sa ovakvom panoramom. Skoro da sam htio da ostanem tu par sati i uživam u tišini i pogledu… Ali, Dušana i mene je čekao naporan put. Zato, nakon serije razdraganih fotografija nastavljamo dalje. Vraćamo se u podnožje vrha pa nastavljamo traverzu sa konstantni usponom prema Bojanskim vratima koja su na visini od 2181 m. Staza dalje nije markirana ali se može pratiti, barem do Bojanskih vrata. Odatle kreće dugo spuštanje, pomalo i mučenje. Staza kroz Smrekovac je zarasla u kleku i bor krivilj i teško je pratiti, bolje reći nemoguće. Često se provlačimo kroz gustiš, lijevo-desno, pronalazimo kakvu takvu putanju u zelenom lavirintu. U donjem dijelu Smrekovca, kada smo stigli do napuštenih katuna, situacija je nešto bolja i staza je definisanija, iako i tu ima provlačenja. Ali, krupna stoka koja iz sela izlazi ovdje na pašu, održava ovu stazu prohodnom.

 

 

Staza je duža nego što smo planirali. Doduše, kasno smo i krenuli, sporije išli zbog prepreka i polako nam curi vrijeme, te vidimo da ovu poslednju dionicu nismo dobro isplanirali. Šta je tu je, gazimo iako nas umor stiže i prilična iscrpljenost. Dušan ponovo ima problema sa koljenom, posebno što je najveći dio ove staze u spuštanju, što mu ne odgovara. Na Veliko Stabanjsko jezero stižemo pred zalazak sunca na horizonstu. Ne propuštamo priliku da se resetujemo petnaesto minutnim kupanjem u planinskom biseru. No, poslije toga je trebalo nastaviti. Ohlađeni mišići nisu bili poslušni i trebalo je vremena da se ponovo zagrijemo… Razmišljam kako je bila bolja opcija da smo zaobišli Smrekovac i otišli ispod Vitlova pa između Krvavih brda i Biočkih greda na katun Kručica i dalje u Stabna. Doduše, zaobišli bi Stabanjska jezera, ali se, makar, ne bi patili kroz krivulje i kleke.

Nešto poslije 20 h stižemo do prvih kuća u selu Stabna. Nastavljamo kroz selo asfaltnim putem koji ponovo opterećuje ionako izranjavane i zapaljene tabane… Preostalih 12 km do Plužina nije za komentar. Asfaltni put kome nema kraja. Bar se tako čini nakon puna četiri dana hodanja sa tovarom od po 25 km…

Rezultat poslednje etape: dužina staze 32 km, savladana visinska razlika 1385 n, u spuštanju 2212 m. Vrijeme; 12,04,04 h.

Šta reći na kraju. Bila je ovo jedna od onih planinarskih tura koje se rijetko realizuju. Ali se dugo pamte. Položili smo ispit zvani poslednji trening pred ekspediciju na Pamir. Iz ove akcije smo izvukli pouke za neki naredni put. A, naredni put će se, svakako desiti. Nadamo se uz veću planinarsku ekipu i možda malo izmijenjenu trasu. Npr, od Trnovačkog do Sutjeske i Tjentišta. Već se kuju planovi za narednu ljetnu sezonu…

 

Piše: Milan Radović