Rođen 1961. godine u Zrenjaninu. Akademiju likovnih umetnosti, smjer slikarstvo, završio u Novom Sadu 1968. u klasi profesora Jovana Rakidžića. 

Član je ULUM od 1994.godine.
Danas, kao slobodni umjetnik živi i radi u Tivtu.
Do sad imao na desetine samostalnih izložbi.
Učestvovao na velikom broju kolektivnih izložbi i likovnih kolonija.

Šta Vam je potrebno da biste naslikali dobru sliku?
Pa, kada bih razmišljao šta mi je sve potrebno da bi slika bila uspješna, vjerovatno bih brzo odustao od nje zbog činjenice da je jako teško sklopiti namjerno sve potrebne uslove za to. Najčešće to i ne zavisi direktno od naše volje i želje da svaka slika bude najuspješnija ili najbolja. Često to dolazi samo, poslato od onoga koji nam i šalje talenat. Od onoga koji naše djelo svojim osmijehom blagosilja da bi ono postalo «dobro».

Koja od likovnih tehnika najviše odgovara Vašem senzibilitetu i da li to zavisi od emocije koju želite da prenesete na platno?
Koristeći se uglavnom tradicionalnim tehnikama, doslovno sprovodeći njihova pravila i uputstva koja sam naučio studirajući stare majstore, dugo godina sam bio baš doslovan, striktno pazeći da ne pomiješam tehnike. Danas sam najzadovoljniji i čini mi se da najbolje rezultate dajem kad kombinujem, tada se moj likovni senzibilitet najbolje osjeća . A emocija- ona je u stvari pokretač koji me tjera da stvaram a u isto vrijeme i «fuga» koja oblikuje, usmjerava, »tjera» moje linije i boje da idu onim ritmom kojim kuca i moje srce.

Na Vašim slikama dominiraju pastelne boje koje djeluju smirujuće za gledaoca i personifikuju odnos čovjeka i vremena, kako na ono što je prošlo tako i na sadašnji trenutak. Koju poruku koju želite da prenesete tom dualnošću na svojim slikama?
Izbor boja, a i svih ostalih likovnih elemenata je u stvari spontani «izraz» mog unutrašnjeg bića, onog emotivnog sklopa koji se prepoznaje na kraju krajeva i na mojim radovima. Doživljavam svijet oko sebe sa izvjesnom dozom sjete i zatičem sebe kako žalim za onim sto neumitno prolazi , svjestan toga da sam i ja sam dio tog «prolaznog». Ta sjeta nije isto što i tuga, jer u suštini mog bića je radost i vjera u ljepotu «duse» istog tog što prolazi .
Plavetnilo Boke i morske pučine sa detaljima iz svakodnevnog života ogleda se na Vašim slikama. Šta Vas pokreće u tom beskraju ljepote i savršenstvu prirode?
Pokreće me upravo to plavetnilo u kome se ogleda moja Boka, koju doživljavam i osjećam kao da sam se rodio tu . Pokušavam da iz tog beskraja ljepote i savršenstva izvučem «esenciju» onoga što je i mnoge prije mene tjeralo da je opjevaju i slikaju.

Slikate pejzaže najčešće vezane za Boku u kojima ima nostalgije za onim autentičnim koje pokriva patina vremena. Koliko možemo sačuvati dio kulturnog nasljeđa kroz likovni izraz?
Pa ako bih uspio kroz svoje djelo potaknuti ljude da sačuvaju Boku, koja na sreću i danas opstaje, da ona ostane i da u njenoj ljepoti uživaju generacije koje dolaze iza naših sinova i kćeri , mislim da će moja duša tamo gdje će jednom biti pjevati i veseliti se tome.

Učesnik ste velikog broja likovnih kolonija kod nas i u svijetu. Radovi su Vam u galerijama u Crnoj Gori, Srbiji i šire. Možete li nam napraviti paralelu između kolonija koje se održavaju u Crnoj Gori i onih van njenih granica?
Nije baš zahvalno praviti paralele jer se svako poređenje može i pogrešno protumačiti. Svaka kolonija ima nešto svoje, zavisno od ambijenta u kome se održava, i svaka je lijepa i uspješna, zavisno od toga ko u njoj učestvuje . Likovne kolonije u Crnoj Gori su uvijek najatraktivnije baš zbog toga što se odigravaju u najljepšem pejzažu koji danas postoji na ovom svijetu.
Koliko se na Vašim radovima ogleda spoj realnog i imaginarnog, sadašnjeg i prošlog trenutka?
Proplićući realno i imaginarno, sadašnje i prošlo, pokušavam da svojim slikama dam onu notu koja ih čini neobičnim u odnosu na suvi realistički pejzaž ili prizor. U tome ne želim nikad da pretjeram i da svedem sliku na čistu fantaziju jer svijet ne doživljavam na taj način . Volim da posmatram nestvarnost ostrva okruženih morem koje uokviruju planine i uvijek kad to gledam «sanjam« budan one «slike» koje ću sjutra da naslikam.
Koliko je moćna ta suptilnost likovne naracije da je razumiju oni kojima je namijenjena?
Mislim da je poruka koju šaljemo na taj način razumljiva i čitljiva. Ona nije cilj mog rada, ona samo proističe iz emocije koja me nadahnjuje dok tražim izvore ljepote iz kojih su pili i mnogi umjetnici prije mene.

Kroz slike koje pamte, kao što su hotel „Boka“, tivatski „Arsenal“ i neke druge vrijednosti prošlog vremena, želite da sačuvate jedan dio kulturnog blaga od zaborava?
Slike koje «pamte» , pa vi ste mi dali ideju kako od sad da nazivam ovaj svoj opus i beskrajno vam hvala za to ...

(kompletan intervju pročitajte u štampanom izdanju časopisa RENOME)

Razgovarala: Radmila Krgović