Duga kao  Zavjet  nade

„Knjigu Branke Bogavac Le Kont (Le Comte)„Od beznađa do nade“ (Razgovori u Parizu) doživjela sam kao značenje duge iz Starog Zavjeta. A duga je nastala kao Sporazum između Boga i planete Zemlje, da neće više biti potopa. Kada god vidim dugu, zahvalim se Bogu na tom Sporazumu sa Zemljom i uživam u prelijepim bojama duge koje su intenzivnije samom suštinom  njenoga nastanka. Poslije kiše, gromova koji paraju nebeske visine i pražnjenja koje šalju na zemlju, uvijek je tu ona – Duga, kao svjedočanstvo nade i trajanja. Poslije teških momenata, stanja razočarenja, suznih očiju izdatih gubitkom iluzija, vraćam se uvijek provjerenom prijatelju – knjizi. Vratim se Brankinim Razgovorima iz Pariza, intervjuima, piscima, slikarima, umjetnicima, pjesnicima, čije nevjerovatne priče me podignu i vrate mi nadu. Ova knjiga, kao i prethodne Brankine knjige - Razgovora u Parizu, se čita dozirano i uvijek joj se vraćam sa novim entuzijazmom, kao Andrićevim  - Znakovima pored puta -  koje,  gdje god da otvorite, na pravoj ste strani. Shvatim iz njenih razgovora sa  svjetskim stvaraocima, kako, ipak, svi imaju svoje sumnje, svoja stanja beznađa, koja su platforma za rast i šansa da se dotaknu strune života, koje vode do iskonskih kreacija svakog stvaraoca. Brankina ljubav, energija, hrabrost i istrajnost, da nam sve ovo učini dostupnim,  jedinstvena je i od neprocjenjivog značaja, ne samo za stvaraoce koje predstavlja u svojim knjigama, nego i za Crnu Goru, njenu kulturu kojoj ostavlja u nasljeđe svevremene kulturne vrijednosti“ – navodi Radmila Krgović.

Branka Bogavac Le Kont (Le Comt)

Knjiga -  Od beznađa do nade -  se sastoji od  trideset i jednog intervjua sa sagovornicima iz jedanaest zemalja, sa više kontinenata.

„ ... Za razliku od prethodnih „Razgovora u Parizu“ u kojima se nalaze samo pisci, ova knjiga obuhvata stvaraoce različitih umjetnosti: pijaniste, skulptore, pisce, reditelje, režisere, profesore, sve do klovna i robijašice – vezilje. Zajednička crta ovih priča je u tome što su ti ljudi prošli kroz ekstremne situacije u životu, koje se kreću od nacističkog logora, preko opasnosti da pijanisti prste odrube testerom, istjerivanje profesora iz zemlje da bi ga lišili jezika, pa sve do robijašice koja osam godina u samici smišlja i napamet uči pozorišne komade. Svima su ti doživljaji nametnuti istorijom ili režimom u kome su živjeli...“ – navodi između ostalog, Branka Bogavac Le Kont (Le Comte) u Napomeni knjige.

Razgovori su vođeni sa: Gao Singđijanom, prvim piscem iz Kine dobitnikom Nobelove nagrade za knjigu „Planina duše“, Đerđom Konradom, Belom Ahmaduljinom, Frederikom Begbedeom, Adonisom, Lenom Konstante, Ernestom Sabatom, Pasternakovim sinom, Jevgenijem Borisovičem, velikim ruskim skulptorom Aleksandrom Anikušinom. U knjizi je i izuzetna priča o pasternakovoj ljubavi i muzi, Olgi Ivinskoj, koja ga je inspirisala za lik Lare u romanu Doktor Živago, kao i drugim sagovornicima..

O AUTORU

Branka Bogavac Le Kont (Le Comte) je rođena 1937. godine u Virpazaru, na Skadarskom jezeru. Otac Sekule Bogavac je bio učitelj i pisac, a majka, Zorka Knežević, domaćica. Gimnaziju je završila u Beranama, a romansku grupu jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu 1964. godine.

Na Sorboni je završila slavistiku 1968. godine, gdje je i magistrirala. U zvanju docenta (chargée de cours) predavala je srpkohrvatski jezik na Sorboni, Pariz-VIII, 1977/78. godine. Dvadeset godina je bila profesor u Jugoslovenskoj dopunskoj školi i na Radničkom Univerzitetu u Parizu.

Kao publicista, decenijama je objavljivala intervjue na cijelom jugoslovenskom prostoru, u Pobjedi, Vijestima, Politici, Borbi, Oslobođenju, Danasu, NIN-u, Oku, Odjeku, Književnoj reviji, Književnoj reči, Književnim novinama, Ilustrovanoj Politici, Profilu, Bazaru, Porodičnom Magazinu, Nadi, Intevjuu, Stvaranju, Sceni, Dami, Mladom Borcu...

Prevode je objavljivala u Sineastu, Sceni, Poljima, Praktičnoj ženi, Pozorištu... Prevela je pjesme Alena Boskea, Korijen razmišlja, u Bibliofilskom izdanju Boža Biškupića, Zagreb, 1986. godine, Žan Klod Renara, Ni mjesta ni vremena, u Bibliofilskom izdanju Boža Biškupića, Zagreb, 1987. i Mari  Kler Bankar, Opera ograničenja, u Bibliofilskom izdanju Tonija Politea, Hvar, 1988. godine. Prevela je zbirku Pjesme Alena Boskea u izdanju Udruženja književnika Crne Gore i Univerzitetske riječi, Podgorica, 1989. godine.

U Pariz, gdje i danas živi, došla je 1964. godine, kao stipendista kulturnih razmjena Jugoslavije i Francuske.

Do sada je objavila sljedeće knjige: Razgovori u Parizu I (Svjetlost, Sarajevo, 1990), Razgovori u Parizu II (Unireks, Podgorica, 1997), Razgovori sa Dadom (Oktoih, Podgorica 2001), Razgovori u Parizu III (Pešić i sinovi, Beograd, 2002), Slikarstvo kao neracionalna sreća (Pešić i  sinovi, Beograd, 2004), Pariski razgovori IV (Narodna knjiga, Beograd, 2004), Crna Gora u Parizu, Razgovori i susreti sa umjetnicima (Pobjeda, Podgorica 2007), Razgovori u Parizu V (Kulturni Centar, Bar 2008), Razgovori sa Dadom, drugo izdanje (Narodni muzej Crne Gore, Cetinje, 2013).

Najviše priznanje Skupštine Opštine Berane, Nagrada 21 jul uručeno joj je na taj dan 2008. godine uz obrazloženje: «Imajući u vidu cjelokupno stvaralaštvo, kao i doprinos prema zavičaju i doprinos razvoju kulture i umjetnosti u cjelini, Žiri je na sjednici održanoj 15. jula 2008. godine, odlučio da ovogodišnji dobitnik Nagrade 21 jul  bude novinarka i publicistkinja Branka Bogavac.« 

Bila je direktor Kulturnog centra Srbije i Crne Gore u Parizu od 2004-2006. godine. Za svoj publicistički rad na planu afirmisanja francusko-jugoslovenske kulture i angažmana na istom polju, kao direktora Kulturnog centra Francuska ju je odlikovala Ordenom Viteza umjetnosti i književnosti  2013. godine, i za sada je jedini nosilac tog priznanja u Crnoj Gori, poslije Dada Đurića i Danila Kiša.

Veliki francuski pjesnik i prijatelj jugoslovenskih pjesnika Alen Boske, u znak zahvalnosti za njene prevode, posvetio joj je pjesmu u zbirci Pjesme: