Priprema za uspon

Albanski ljiljan

Sunčevi zraci se probijaju kroz oblake

DUŠA PLANINE

Planina ima i svoju nepredvidivu ćud, osjeća sve, ali  ima dušu.  Ona prima svakoga čovjeka.  I kada se razjoguni, u sred ljeta zna da nas iznenadi hladnom mećavom,  zagrli gustom maglom, okupa ljetnjom kišom i ohladi  vjetrom. Sve ovo ne smije da nas iznenadi u planini  ljeti, a pogotovo  ne zimi. Cvijetne livade svojom ljepotom su ukras planine. Planinski cvjetovi uljepšavaju svakom prolazniku svojim postojanjem trenutak, dan i podsjete  nas da svako ima svoju misiju ma gdje bio i ma šta radio. Planina nam izmami onu spontanost djeteta u nama koju smo potisnuli pred  mnogim šablonima ponašanja. Planinska svježina, moćna priroda, surovost strmih kamenih litica, neprohodnost pokretnih sipara, zelenilo  mirisnih livada prošarano raznim bojama planinskog cvijeća,  plavetnilo neba ukrašeno bjeličastim oblacima koji mijenjaju svoje oblike kako ih prati zenica posmatrača. Sve nas to čeka na tim visinama crnogorskih planina koje su vjekovima unazad pružale utočište čovjeku sa ovih prostora da sačuva čovjeka u sebi.  Zna planina da se  uznemiri i da se probudi, da očita lekciju čovjeku ko je domaćin a ko  gost. Zato je preporuka svakome da se povinuje zakonima planine i da poštuje njena načela i tada će je imati za saveznika. Koliko je čovjek zaista mali shvati kada se nađe nemoćan na nekom vrhu ili usponu na planinu po lošim vremenskim uslovima ili u nekom kanjonu gdje u dubini božje arhitekture ostane nijem pred ljepotom arhitektonskih gromada, bistrine rijeke i ljepote kanjona.  Rijeke su krvotok planine. Jezera su ogledala u kojima se planinski vrhovi ogledaju.

 hladni izvor ispred planinarskog doma Vranjak koji služi osim gašenja žeđi i za hlađenje pića

Zelena ljeta i bijele zime Bjelasice

Bjelasica je planina pitome duše, blagih vrhova i zelenih šuma i pašnjaka. Podsjeća svojom pitomošću, zelenilom  i visinom vrhova  na Apalačke planine (Appalachian Mountains), planinski masiv koji se proteže duž istočne obale Sjeverne Amerike.   Bjelasica je planina koja obuhvata centralni kontinentalni dio Crne Gore. Ravnomjerno se grana na četiri strane svijeta oblikujući krug. I širina i dužina Bjelasice iznose po 30km, sa površinom oko 630km2. Granice su dvije velike rijeke Lim i Tara a sa sjevera Ljuboviđa i Lepenica. Pripada opštinama: Kolašin, Mojkovac, Bijelo Polje, Berane i Andrijevica.

Planinu Bjelasicu karakterišu tri specifičnosti i važne komparativne prednosti: veoma laka prohodnost i pristupačnost do najviših planinskih vrhova, veliko bogatstvo šumskog fonda i bogatstvo tekućih voda. Planina ima izuzetno dobar potencijal za ski terene.

Pogled ispred doma Vranjak na ski terene

Pogled  na dom Vranjak

 Bjelasica je za razliku od ostalih planina u regionu vulkanskog porijekla. Otuda, zelena ljeta, a bijele zime. I dok na Durmitoru ili Lovćenu vode propadaju, ovdje sve ostaje na površini, sliva se u mnogobrojne potoke i rijeke, od kojih je možda najvažnija i najljepša Biogradska Rijeka, koja se uliva i biser ove planine Biogradsko jezero.  Pored Biogradskog, na Bjelasici je i Ursulovačko jezere koje se nalazi na 1895m nadmorske visine. Jezero je ledničkog tipa.

 Najviši vrh Bjelasice je Crna glava (2.139m).

Na južne padine planine Bjelasice se naslanjaju ništa manje živopisni lanci planine Komova.

Od 1990. godine na Bjelasici postoji i istoimeni ski-centar, sa 15 uređenih kilometara staza.

Pripreme za uspon 

Uspon na Tornu (Babji zub, 2277m)

Iako piše 3,30 časova da traje uspon, to važi samo za vrhunske planinare sa velikim iskustvom u planini i odličnom kondicijom

pauza za predah

Šuma je ljekovita na planini, pogotovo kad je vrućina

Sa planinarima iz Kolašina se nalazimo u subotu (2.jula 2016) ispred hotela Lipka u Kolašinu. Uskoro dolaze i planinari iz Paraćina koji su stigli dan ranije i spavali u planinarskom domu Vranjak. Radujem se susretu sa Brankom Bradašević iz Paraćina sa kojom sam prošle godine bila na Himalajima, naravno,  i susretu sa drugim planinarima.. Saša Dulović član Upravnog odbora PK Javorak iz Paraćina,koji je bio vođa akcije, je ovaj vikend  na Bjelasici planirao prije godinu dana  sa Acom Popovićem i Darkom Medenicom.  Kombijem odlazimo sa njima do sela Gornje Lipovo, odnosno naselje Klisura odakle počinjemo uspon   očišćenom i markiranom  stazom koje se  iznad lokaliteta Katunina i strmo nas vodi kroz šumu do 1600mnm gdje se izlazi iz šume.

Ekipa je spremna za polazak

fotografisanje, provjeravanje opreme, spremanje za uspon

Putem smo zastajali da uberemo šumske jagode kojih je bilo na početku staze i jednim dijelom kroz šumu. Miris šumskih jagoda je nešto što me iznova vraća sjećanjima na djetinjstvo i prirodu.  Put nastavljamo siparskom karlicom Popov do i dolazimo do prevoja iznad Đedovog dola (1943mnm). Tu pravimo pauzu da se osvježimo, popijemo vodu, pojedemo sendviče i dodamo malo energije za nastavak uspona. Saša nam pokazuje odatle Moračke planine, Moračku kapu i Maganik.

Pauza na prevoju izmad Đedovog dola

 Praznik za oči

Pogled na Moračke planine

Aleksandar Popović, PK Bjelacica

Nastavak puta

Ka ledničkoj karlici

Najbrži korak je siguran korak

Nastavljamo put odmorni i željni izazova manjim spuštanjem preko sjevernih siparskih padina Torne i Đedovog dola, nekadašnjeg katuna. produžavamo do kraja ove ledničke karlice zvane Džavrlje.  Zapadnim grebenom se penjemo na vršni greben Torne, siparom kojim se kamenje osipa pri svakom neopreznom gaženju staze. Uspon je travnatim strmim policama koje su od pokretnog kamenja koje se lako odronjova i predstavlja potencijalnu opasnost ako se ne vodi računa o svakom koraku. Polako, uz pomoć iskusnijih planinara, skoro svi stižemo do vrha. Iako su prognoze za ovaj vikend najavile kišu, imali smo sreće pa su nas oblaci zaobišli do povratka  sa vrha. Par planinara je ostalo da nas čeka na prevoju iznad Đedovog dola. Ipak, Torna nije lagani uspon. Potrebna je kondicija i oprez prilikom uspona kao i adekvatna planinarska oprema. Nijesmo se mnogo zadržavali na vrhu zbog oblaka koji su prijetili kišom. Ne bi bilo dobro da nas kiša skvasi prilikom silaska niz Tornu. Usput srijećemo jednog stranca koji nije bio obazriv prilikom uspona i obrušio je veći kamen pravo na nas, koji smo srećom izbjegli. Ili nije planinar ili ne znam zašto kada se to desilo nije nas obavijestio upozorenjem na kamen. Svakako, opasnost su primijetili planinari koji su bili ispod nas i upozorili nas na opasnost.

Sa zastavom Renomea na vrhu Babji zub

Od 18 planinara koji su krenuli na Tornu, vrh je ispelo nas 15

Traži se mjesto za odmor na vrhu Babji zub

Pogled sa vrha Torne na oblake koji su nas srećom tog trenutka zaobišli

Polako, bez žurbe, oprezno, spustili smo se do glečerske karlice i Đedovog dola došli do prevoja iznad Đedovog dola. Odatle siparom nazad usput je počela da pada kuiša blizu kraja staze. Ipak, cerade u planini moraju biti u rancu, tako da smo uživali u ljetnjoj kiši, jagodama i silasku do početne tačke u selu Gornje Lipovo. Zadovoljni, umorni, iscrpljeni krećemo ka domu Vranjak gdje nas čeka ručak.

Pogled sa vrha Torne na selo Lipovo

Pogled sa vrha

Impresivni masiv Bjelasice

Dome slatki dome

Dom je opremljen svim potrebnim sadržajem i odličan je i za boravak porodice sa simboličnom cijenom noćenja

Poslije ručka odmor na terasi doma je pravo uživanje

Dom je od prirodnog materijala uklopljen u prirodni ambijent

Info tabla mnogo znači u planini

Gladni kao planinarski vukovi

Vrijeme kada se najmanje priča

Zahvaljujući Barbici imali smo spreman ručak koji nas sačekao nakon povratka sa Torne

Dječja radost ispred doma

Vidoje i Željko ispred doma Vranjak 

Veljko i David

Tu gdje stanuju zvijezde

Poslije ručka dolaze Aco, Vidoje i Željko gdje nastavljamo druženje do kasno u noć. Sjutra nas očekuje uspon na Troglavi vrh, Zekovu glavu i Crnu glavu.

 

 

Razgovor sa Aleksandrom  Popovićem ispred PD Vranjak

 

Razvoj planinskog turizma na Bjelasici

 

Nalazimo se ispred  Planinarskog doma Vranjak na 1760m nadmorske visine u opštini Kolašin. Razgovaramo sa  predsjednikom  PK Bjelasica Aleksandrom Acom  Popovićem .

 

Od kada postoji PK Bjelasica?

PK Bjelasica je osnovan 2003.godine, znači postojimo nekih 13 godina. Društvo je aktivno. Poslije tri godine postojanja društva, donijeli smo odluku na Upravnom odboru I sagradili smo ovaj planinarski dom Vranjak  gdje se upravo sada nalazimo. Dom je kapaciteta 24 ležaja u 6 soba I opremljen je sanitarnim čvorom, centralnim grijanjem, salom gdje se može smjestiti 50 do 60 ljudi. Uglavnom  je otvoren od 01.juna do 31.oktobra a u ostalom dijelu godine, otvaramo dom  po potrebi, znači po najavi planinara I ostalih zaljubljenika prirode.

 

Po opremljenosti doma, mogli bi Vam pozavidjeti i neki planinarski domovi u Evropi. Da li postoji mogućnost, kada sam pomenula Evropu, da napravite auto kamp pored doma,  da ljudi imaju vise prostora, vise mjesta da dođu sa šatorima da kampuju i da bude posjećeniji i dom i ovaj kraj u Kolašinu?

Hvala Vam baš na tom pitanju. Mi smo razmišljali o tome. Ali, s obzirom da su vremena svi znamo kakva i koliko se ulaže u tu vrstu  planinske infrastructure, to za sada teško ide i kada je u pitanju taj dio u planu imamo da proširimo kapacitete kako bi mogli primiti još stotinak ljudi, planinara. Sve zavisi koliko ćemo imati podrške od lokalne samouprave, od Planinarskog saveza, od Ministarstva turizma i tako dalje. Ali razmišljamo u tom pravcu i mislimo da proširimo taj kapacitet bar na još 10 do 15 kreveta ukoliko budemo u mogućnosti.

 

Poznajući crnogorske planine, srijećem dosta ljudi sa strane koji mnogo bolje i više poznaju naše planine od nas iz Crne Gore, bilo da smo planinari ili obični građani, a s druge strane imamo veću tražnju za planinarskim domovima, ekipama koje će da posjete planine Crne Gore nego što je ponuda. Ne trebamo  ništa da nudimo, reklamiramo, da promovišemo. Gosti su tu, planinari su tu ali nema odgovora od strane domaćina iz Crne Gore vezano  za smještaj i za neke organizovane ture, neke organizovane  aktivnosti na planini koje su inače prisutne  u region i  Evropi.

 

Interesovanje za Bjelasicu je veliko. Naročito ljudi sa strane. PLaninara iz okruženja a naročito iz zapadnog dijela Evrope. Svakim danom je sve vise  ljudi. U zimskom  periodu dolazi veliki broj ljudi iz Austrije, Slovenije, Švajcarske, Italije. Međutim,problem je taj što ste naveli. Problem je infrastruktura na planini, ti planinarski domovi. Sad trenutno u ovom regionu Bjelasice imamo planinarski dom Vranjak kojim gazduje PK Bjelasica i naprijed od nas na nekih 5 km imate PD Krivi do koji je u vlasništvu, pretpostavljam opštine Andrijevica koji nije u funkciji. I sad na tom potezu od Vranjaka, Krivog dola I Štavne ispod Komova nemate vise ni jedan objekat. To su neke stvari đe bi trebalo da poradi I planinarski savez i Ministarstvo turizma i svi ljudi koji su u toj priči, na tom fonu da bi se moglo nešto pokrenuti. Jer  je sve veći broj ljudi koji dolazi, pogotovo van Crne Gore, iz okruženja i to je jedan veliki problem, nedostatak infrastructure na planini.

 

Danas je drugog jula 2016, ekipa planinara PK Javorak iz Paraćina je pela vrh Torna ili kako ga zovu ljudi iz sela Lipova i tog dijela -  Babji zub, visine 2277m. Prelijep pogled sa vrha a  prelijapa kompletna staza do samog vrha kroz šumu kojom smo prošli i šumske jagode koje smo brali usput. Kompletan dio staze je očišćen i markiran. Ko je sve to odradio?

 

Stazu od mjesta Klisure, odakle smo jutros krenuli, pa do na vrh je markirala naša ekipa, odnosno čalanovi našeg kluba. Staza nije uvrštena u Nacionalnu mrežu planinarskih staza Crne Gore, ali mi smo, s obzirom da je staza, kako ste i sami vidjeli, atraktivna, dijelom i zahtjevna…

 

Zašto oa nije uvrštena u Nacionalnu mrežu planinarskih staza Crne Gore?

To je stvar Planinarskog saveza Crne Gore gdje će oni da naprave kategorizacije da li će i gdje šta uvrstiti. Imali smo razgovor sa ljudima iz Saveza koji su zaduženi za markaciju. Mi smo to uradili na jedan kvalitetan način kao što ste vidjeli. Bolje je markirana nego ne markirana staza, to znaju ljudi koji idu u planinu. Staza je bila relativno dobro očišćena do prevoja Đedov do gdje smo napravili pauzu na 1945mnm.

Koliko metara nadmorske visine je  naša današnja startna pozicija?

Startovali smo od prilike sa 1200mnm. I napravili smo  oko 1100m visinske razlike danas. Vidjeli ste I sami da je staza, mogu slobodno reći zahtjevna. Nije baš za planinare početnike, tako da je današnji dan protekao dosta dobro iako je bila najava lošeg vremena, sve je proteklo u najboljem redu sa našim gostima PK Javorak iz Paraćina, sa kojim smo nekih godinu ipo u dogovoru da se realizuje ovaj njihov projekat uspona na  massive Sinjajevine i Bjelasice. Sjutra je planiran vrh Crna glava na Bjelasici tako da mislim da smo napravili jedan dobar kontakt sa ljudima iz Paraćina. Prije tri godine su nam bili gosti PK Kablar iz Čačka i bili su u masivu Žijova jedan dan a drugi dan Javorje, Lola, Zebalac. Tako da imamo dosta dobre kontakte sa planinarskim  društvima iz Srbije. Takođe, iz Slovenije imamo dobre kontakte. Prošle godine smo bili gosti našim prijateljima u Sloveniju u Kamniku gdje smo obišli Triglav i dogovorili  saradnju za neko buduće vrijeme.

 

Bjelasica je vrlo interesantna i ljeti I zimi. Pored  ljepota prirode: šuma, livada, jezera, prašuma oko Biogradskog jezera, zimus je održan II Međunarodni ski marathon.

To je drugi po redu marathon u organizaciji Visokogoraca Crne Gore. Staza je išla sa Jezerina, odnosno sa ski centra – Ćupovi - planinarski dom Krivi do – raskrsnica - plainarski dom Vranjek – Jagančar - Troglava – Jezerine. Tako da ljudi iz organizacionog odbora Visokogoraca CG su bili veoma zadovoljni. To je bila nekih 19 do 20km  dužine staza i nadam se da će i naredne godine biti organizacija tog ski maratona.

 

Zak kraj našeg razgovora Aleksandar dodaje da su kao planinarski klub otvoreni za svaki vid saradnje i da sve to ima prostora za još kvalitetniju i dublju saradnju sa institucijama i za unapređenje kompletne ove priče, tako da se nadamo da ćemo ovu priču u budućnosti podići na neki viši nivo – zaključuje Popović.

 

 

Željko Braunović (lijevo) i Vidoje Šćepanović, članovi PK Bjelasica

 

Nordijsko skijanje na Bjelasici

Planinarski klub Bjelasica je jedan od rijetkih PK u Crnoj Gori koji ima sekciju Nordijskog skijanja. A nešto vise o tome će nam reći  Željko Braunović koji je bio aktivan u toj discipline u okvirima nekadašnje Jugoslavije, koji je, ujedno i član Upravnog odbora PK Bjelasica.

 

Recite nam nešto vise o nordijskom skijanju, tom  zimskom sportu, njegovim potencijalima, jer Crna Gora previse priča o nekim potencijalima a malo se toga realizuje. Šta tu treba uraditi, po Vašem mišljenju,  da se to stanje promijeni, unaprijedi?

Kao što je rekao moj drug predsjednik PK Bjelasica, mi imamo vrlo aktivnu  sekciju nordijskog hodanja, trčanja na skijama što  smo i  pokazali aktivnim učešćem na ovom ski maratonu, ski festu i ja tvrdim da mi jedini u Crnoj Gori baštinimo tu vrstu rekreacije i u tom smislu naš planinarski dom dobija svoju punu valorizaciju i tokom zimskih mjeseci, tako da je za nas, a sve vise  uviđamo da je ta vrsta sporta I rekreacije sve popularnija u svijetu, čak u nekim zemčljama je mnogo popularnija nego Alpsko skijanje. Zamislite situaciju da grupa ljudi od nas dvadesetak sa tim skijama prođe čitavu Bjelasicu i da side na skijama do Biogradskog jezera. To je nešto što nije samo avantuara, već doživljaj koji se ne može opisati riječima nego se treba doživjeti. Tako da Vas pozivamo da budete naši gosti pa Vaše impresije podijelite sa čitaocima o tim našim aktivnostima.

Učesnici Međunarodnog Ski maratona na Bjelasici, foto: PK Visokogorci Crne Gore

Dio ekipe Međunarodnog Ski maratona, Foto: PK Visokogorci Crne Gore

 

Šta trebaju da urade institucije sistema koje su nadležne za turizam, konkretno u ovom slučaj sportski turizam, u ovom dijelu da bi se potencijali planinskog turizma  kako u zimskom  tako i u ljetnjem periodu što prije, što kvalitetnije i što efikasnije valorizovali  na korist i građanaia  Kolašina, institucija i same države Crne Gore?

Mi smo kao klub prepoznali vrijednost te vrste rekreacije u smislu zimskog turizma. Tako da bih ovim putem želio i da apelujem na Ministarstvo sporta da prepozna naše napore u smislu promocije naše zemlje i turističkih potencijala Bjelasice tokom zime, kao i Ski centra Bjelasica i novog ski centra koji će biti u neposrednoj blizini našeg doma, da se država aktivno uključi i da nam da ruku podrške u smislu nabavke opreme za turno i nordijsko skijanje, kako bi se  uvažavanjem naših stavova i uključivanjem naših ljudi u te sekcije, način promovisale te discipline i još vise dali podršku crnogorskom turizmu kao proizvodu.

 

Šta je to što može neko ko dođe sa strane bilo da je turista, planinar, diplomata ili neko drugi, što može da vidi u Kolašini, da doživi, pored prirodnih ljepota, aktivnog turizma, planinarenja, biciklizma, šta  od kulturnih spomenika  možete da im pokažete i da im kroz kulturu predstavite Genius loci- taj duh mjesta?

 

Kolašin je sam po sebi spomenik culture, ne mislim u nekom istorijskom smislu. Kolašin je u Drugom svjetskom ratu odigrao vrlo značajnu ulogu. U Kolašinu su održana zasijedanja ZAVNOJ-a 1943.godine. Kolašin je bio slobodarska prijestonica u jednom dijelu Drugog svjetskog rata I iz tog perioda postoji dosta spomenika kulture. Imamo Zavičajni muzej u gradu koji preporučujemo svakom dobronamjernom čovjeku da posjeti jer ima šta vidjeti iz nekog ranijeg perioda Crne Gore. Na teritoriji opštine Kolašin imamo manastir Moraču koji je svima poznat. Što se tiče  kulturne turističke ponude, mogu da istaknem da istaknem da u Kolašinu poslednjih nekoliko godina, barem u ljetnjim mjesecima, je organizovan kulturno – umjetnički život. Mi smo kao grad domaćini već treću ili četvrtu godinu zaredom, otvorenog Tango kampa koji je izuzetno posjećen i svake godine je sve širri  krug ljudi koji dolaze i mogu reći kao jedan kurioziet,  da su iz svih krajeva zemljine kugle čuli za Kolašin po Tango festu.

 

Pored Tango festa tu je i Ski centar Bjelasica koji uspješno radi zimi i preuzeo je primat koji je nakada imao Žabljak. Tako da je Kolašin sada primjer kako razvijati turizam na sjeveru Crne Gore u zimskim mjesecima. Šta je to što Kolašin ima, što Kolašin radi u odnosu na druge krajeve sjevernog regiona Crne Gore što bi trebali da urade kako bi iskoristili postojeće potencijale kako to Vi koristite?

 

U pravu ste. Mislim da smo mi napravili jedan korak naprijed u odnosu na Žabljek i ostale zimske centre u Crnoj Gori.  Prednost bih prvo dao saobraćajnim komunikacijama. Blizina POodgorice, pruga, aerodroma koji je na nepunih sat ipo od Kolašina,  sve to utiče na odluku potencijalnih gostiju da se odluče da posjete Kolašin.

 

 Foto: PKVisokogorci Crne Gore

I Žabljak ima saobraćajnicu…

Ima,ali znate I sami kakva je komunikacija do Žabljaka u zimskim uslovima. Samim tim i Ski centar Jezerine uradio je novu šestosjed žicu koja vas izbaci za pet minuta na vrh. Ipak je to neki novi momenat u ponudi samog Ski centra. Dalje, imamo par veoma dobro organizovanih privatnih turističkih agencija koje pružaju izvanredne ponude u  turno i alpskom skijanju, vožnje na sankama, hodanja na krpljama I  nekih drugih disciplina koje do sada nijesu bile viđene u tim našim centrima na Žabljaku, Rožajama,na Lokvama i td. Tako da se Kolašin našao na toj turističkoj mapi kako u zimskim tako i u ljetnjim uslovima. Ljeti je veoma poznat po organizaciji planinarskih tura, raftinga, biciklizma gdje ima izvanredne staze za Mounti bike gdje sve vise ljudi bude prisutno tokom ljeta. Već četiri godine radimo u suorganizaciji sa TO iz Kolašina I sa NVO Natura Sinjajevski sector ili Sinjajevski marathon. To je 45-50km koji se prelaze za jedan dan i svake godine imamo sve veći broj učesnika maratona. Održava se početkom marta, u zavisnosti od vremenskih uslova. Budu ljudi na nordijskim skijama, prvenstveno na motornim sankama, eventualno neko na krpljama. Uglavnom je to priča koja je tek počela da dobija na publicitetu.

 

Koji su to vrhovi, prevoji koje može neko da popne a koji pripadaju opštini Kolašin?

Od Moračkih planina, Talija, Maganik,  masiv Ključ, Ćupovi, Vasojevićki  Kom, Kučki Kom, Rogamski  vrh, To  je sve što trenutno vidimo sa ove pozicije ispred doma, zatim Troglavi vrh, Zekovu glavu, Crnu glavu. Takođe iz Kolašina su Vam dostupne komplet Moračke planine. Znači na nekih pedesetak kilometara tu Vam je dostupan prevoj Semolj odakle možete da idete ture: Veliki Zebalac, Mali Zebalac, šLjemenska tura prema Kapi moračkoj prema Stožcu, spuštanje do Kapetanovog i Manitog jezera, povratak kroz kanjon Mrtvice u Međuriječje na Velje Duboko. Tako da je mnoštvo tih tura koje mogu da se rade baš iz Kolašina. S razlogom  mogu da kažem da Kolašin, što se tiče planinarenja predstavlja epicenter, uz svo dužno poštovanje i Durmitorskog pojasa I Komova I Prokletija i mislim da ima veliku šansu u tom dijelu.

 

Kolašin je imao i opremljenu stijenu za penjanje. Sada je nema ili nema tih uslova koji su bili napravljeni? U čemu je problem?

Stijena još uvijek postoji. Postoje I ti smjerovi koji su urađeni prije par godina tako da ljudi još uvijek dolaze da penju tu stijenu. Nije kao u startu kada je bio prisutan entuzijazam, energija i drugo. Bilo je nekih problema jer je došlo do urušavanja nekih objekata koji su bili ispod same stijene za penjanje. Međutim, ljudi dolaze i penju. Prije dvije-tri godine je oformljena stanica GSS –a Kolašin čiji pripadnici s vremena na vrijeme vježbaju na toj stijeni koja je još uvijek aktivna.

 

Bogatstvo crnogorskih planina su katuni. Kolašin pored kajmaka ima i prepoznatljiv lisnati sir. Da li postoji načina da se lisnati sir zaštiti kao nacionalni brend?

Hvala Vam na tom pitanju. Ja kao Kolašinac kažem da je Kolašin prepoznat između ostalog i po lisnatom siru, jer svaka žena koja se bavi proizvodnjom tog sira,  je ovladala tom, moram reći jedinstvenom tehnikom njegovog pravljenja. Mi imamo pretenzije da brendiramo taj lisnati sir. Bilo je nekih akcija od strane Udruženja poljoprivrednih proizvođača Kolašina ili žena Kolašina, pokušali su  sa Ministarstvom poljoprivrede da urade nešto na brendiranju lisnatog sira, tako dase nadam da će to biti brend Kolašina.

 

Koliko planinarski klub  Bjelasica ima članova?

Ima oko pedeset članova. S tim što ih je ljeti vise a zimi se taj broj smanji, ali  nas aktivnih članova u svako doba dana i noći ima dvadesetak

 

Koliko su ljudi porijeklom iz Kolašina, koji ne žive tu, spremni da pomognu Vaše akcije i unaprijede I planinarski i seoski i kulturni život Kolašina?

 

Biću krajnje otvoren – minimalno. Mislim da su vrlo rijetki, sporadični slučajevi koji su prepoznali pravu priču koju mi pričamo za razvoj zdravog života, za ljubav prema planinama, ljubav prema svojoj zemlji i razvoju crnogorskog turizma – zaključuje Željko Braunović naš razgovor. 

 

Pitomi pejzaži Bjelasice 

 

Poslije razgovora  sa domaćinima, nastavljamo druženje u domu do kasnih sati pričajući impresije sa prošlogodišnje ekspedicije na Himalajima. 

Ujutru nas čeka uspon na Troglavi vrh, Zekovu glavu i Crni vrh. Ozbiljna kondiciona tura koja nije tehnički zahtjevna ali traži spremnost za duge staze. Kroz zelene pejzaže Bjelasice se penjemo ka Troglavom vrhu. Danas je David Filipović (6 godina) sa nama i sve je nekako mlađe u prosjeku pa i sjećanje na jučerašnji napor polako blijedi dok se penjemo uz cvjetne obronke Bjelasice.

 

Uspon na Troglavu  počinjemo stazom iza doma Vranjak

Branka Bradašević sa sinom Davidom, najmlađim planinarom

 

Dio ekipe na Troglavom vrho

Od 15 planinara koji su krenuli na pješačku turu po Bjelasici, Troglavu je ispelo vas 8.

 

 

Pogled na Zekovu glavu

 Drugog dana smo napravili krug od 16 kilometara, a uspon je  600m (toliko i spust)  za one koji su išli na sva tri vrha. 

 

oznaka za biciklističku stazu

 

 

Silazak sa Troglavog vrha i put ka Zekovoj glavi

 

 

Zeleni pašnjaci Bjelasice bez svojega stada

 

Radost na planini

 

Iznad Pešića jezera a ispod zekove glave

 

 

 Pešića jezero

 

Pogled na katun pored  Pešića jezera

 

Staza prevojem ka Crnoj glavi

 

Put ka Crnom vrhu nastavljamo prevojem ispod Zekove glave, istonom stranom iznad Ursulovačkog jezera. Fascinantna priroda mami uzdahe zadovoljstva svojim pitomim pašnjaxcima i zelenim prevojima Bjelasice i svojom svježinom u julskim danima. Nijesmo sreli ni jedno stado usput. Ni jednog čobanina iako je o Bjelasici i njenom stadu ispjevana pjesma. Ali smo izgleda zaboravili riječi pjesme i izgubili vezu sa tradicijom planine, okrenuvši se novom načinu življenja koji je sve dalji od prirode, planine i stada.

 

 

 

kroz objektiv posmatrača

 

Spomen ploča

 

David stazom planine

 

 

Koliko ima  još do vraha?

 

Saša Dulović

 

Ah te vrleti,  pa još zelene

 

Pogled sa prevoja na Crni vrh

 

Neopisiva ljepota ljetnjih pejzaža Bjelasice

 

Da nije fotografije, čovjek ne bi vjerovao da ovako nešto postoji...na samo par sati od ljetnje sparine u Podgorici

 

David se upisuje u knjigu na Crnom vrhu 

 

Sa Jugoslavijom u srcu 

 

Na vrhu Crna glava

 Od 15 planinara koji su krenuli na pješačku turu po Bjelasici,  Crnu Glavu je popelo nas 9. 

 

U povratku sa vrha Crna glava sreli smo grupu planinara iz Srbije koji su išli ka vrhu

 

 

Borovnice su ukras uzvišenja

 

 

Pogled na Biogradsko  jezero

 

 

Više od riječi

 

I ždrebe je gladno

 

Spuštajući se ka domu Vranjak, odmorismo pored pojila za stoku

 

 

 Cvjetnim tepihom od pojila do doma sam pošla bosa

 

Pogled na Eko katun Bulatovića

 

Silazak do doma je pratilo lijepo vrijeme. Jedan vikend ispunjen usponima na lijepe i neke zahtjevne vrhove, sa upalom mišića čiji je uzrok neredovna posjeta planine, završava se na najbolji mogući način, ručkom i još malo druženja u domu prije odlaska svakog u svom pravcu. 

 

Pravljenje lisnatog sira po receptu Zorice Bukilić

 

Pisati o planini a ne pomenuti katune, ne bi bilo kompletno pisanje. Zato ću vam ukratko prenijeti razgovor sa katuna o pravljenju lisnatog sira koji je karakterističan za Kolašin i ovaj dio planine. Priča se odvija u kući Zorice Bukilić iznad samog doma Vranjak. 

 

Kuća Bukilića na katunu

 

 

Kolibe Bukilića 

 

 Zorica Bukilić, katun Vranjak na Bjelasici

 

Recite nam kako spremate kolašinski lisnati sir?

Pa, ja nemam  neku veliku količinu  mlijeka jer nemam puno stoke. Uveče što pomuzem od krava, malo i od ovaca, to zagrijem do temperature od 40 stepeni. Za lisnati sir treba toplina.

Treba li biti kombinovano mlijeko, pola kravlje pola od ovaca?

Ne mora. Može samo i kravlje ako nema ovčjeg mlijeka. Onda uveče ugrijem tu vareniku (slatko mlijeko) koju pomuzem i ujutru kad pomuzem opet krave i ovce, sastavim sve to ujedno. Od 21l varenike imam tri kilograma sira. To znači da od 7l mlijeka proizvedem ikg lisnatog sira. Kad sastavim tih 21l mlijeka stavim na tu količinu 3-4 kašike maje (sirišta).

Je li domaće sirište koje koristite  ili iz prodavnice?

Iz prodavnice. Domaće sirište se nekad pravilo. Moja majka i baka su ga nekada pravile kad nije bilo ovoga da se kupi. Ja to ne umijem i nijesam ni pokušavala.

Kasnije nakon 10 do 15 minuta kada se ta masa sjedini i zgusne, ja je  isprevrćem. To poslije stavim na neki pleh u nailon i nakon svakih 10 minuta prevrćem. Malo ga posolim pa  opet tako. Pritisnem ga nekim težim kamenom ili nekim betonskim pločama. Opet nakon 10 minuta to malo posolim pa opet se isprevija i tako se pravi lisnati sir.

I tako ga prodajete?

Jeste. Poslije ga prodajemo.

Treba li da odstoji neko vrijeme?

Ne treba. Već sjutradan to može da ide u prodaju kad se iscijedi  surutka iz njega. Jer po ovako visokim temperaturama ne može da stoji dugo ako nema frižidera. Ja na primjer to držim u vodi u ovom bazenu, u kutijama koje se hermetički zatvaraju i tako može da mi stoji nekoliko dana. A ovako ne može na vrućinu dugo da stoji  jer sir odmah počne da ljuti i da se šupljika. To što ne mogu da pprodam, pošaljem dolje kući mojima da stave u zamrzivač. Ja nemam puno stoke pa mi je lako.

Jeste li cijelo ljeto ovdje na katunu?

Jesmo od juna do kraja septembra, jer đeca u septembru počinju u školu.  Stoku  vraćamo u selo gdje imamo imanje u Kolašinu.

 

 

Imate dvije krave, 15 ovaca i 15-oro jagnjadi. Može li od toga i poljoprivrede živjeti jedna porodica?

Da ima organizovanog otkupa sira i moglo bi se. Ovako se samo životari. Ja na primjer imam penziju a muž mi radi, pa nekako možemo da prolazimo. Đeca su na stan i u školu i tako se pomalo krpi. Bogomi ovi što imaju stoke troduplo više od mene, imaju velikih problema sa prodajom. Prošle godine kad sam izdigla o'đe 8. jula,  ova moja komšinica je imala preko 100kg sira koji nije mogla da proda. Znači 100kg masnoga sira i kad su ove vrućine to može da stoji 15  ili 20 dana najviše i to već kasnije nije za upotrebu.

Pokušavate  li  na pijacu da prodate te proizvode?

Ona pokušava ali to slabo ide. Sa svih krajeva dolazi sir na pijacu. Narod nema para. Oni su pokušavali nešto dolje na primorje da prodaju, ali ona nema tu licencu koju traže i tako žena nema vremena da radi oko toga jer ima velike obaveze oko stoke pa joj ne pada joj na pamet da ide da to završava i tako  to što usiri sve razdaje.  Nekome 5, nekome 10 kila sira,  samo da ne bi štetovala to. A meni je lako, ja i to što mi pretekne imam đe sa tim ali nekih puta da dođete ovđe, ja nemam parče sira u kolibi jer se zadesi tako. Neki put sve prodam,neki put ne mogu , eto tako – kaže sagovornica sa katuna Vranjak, Zorica Bukilić.

 

 

 

Pas, čuvar stada na planini i vjerni pratilac planinara. 

 

Možda je ova reportaža nekome preduga, a nekom drugom prekratka. U svakom slučaju, pođite i provjerite sve iz ove priče, nemojte vjerovati tuđem iskustvu. Jer, jednu istu stvar, više ljudi doživljava na različit način. Moj cilj je da prenesem lijepe impresije sa Bjelasice koja je svojom ljepotom obogatila i oči i dušu. Radujem se ponovnom druženju u predjelu Bjelasice.

 

Tekst i fotografije: Radmila Krgović