U vrtlogu ledenih oblaka, smrtno strada i Rob Hol, jedan od najvećih alpinista planete

Tek što se odmakao nekoliko stotina metara od logora i prije nego što stiže do užeta, naglo su se spustili oblaci, vjetar je pomahnitao i Anatolij se našao u bijelom kovitlacu u kome je bilo kakva orijentacija nemoguća.

Ivicom bezdana

                             Rob Hol, jedan od njegovih poslednjih snimaka

Na okupu je 11 ljudi. Bajdelman, kao vodič Fišerove ekspedicije, osjeća se odgovornim za sve. Prije nego su iščezla svjetla četvrtog logora, pokušao je zapamtiti pravac na kojem se nalaze. Računa da ako produži pravo, uobičajnim, kraćim putem, pored toga što treba da pređu jedan neprijatan zaleđen dio, najmanje skretanje desno ih odvodi u ponor. Sa vidljivošću svedenom na dva metra i sa mnogima iz grupe koji su na ivici snage, rizik je prevelik. Odlučuje da skrenu desno, blažom padinom i da u širokom luku priđu logoru sa njegove istočne strane.

Pridržavajući, više noseći Jasuko, Bajdelman izvodi grupu na ravan prostor Južnog sjedla (7.925 m). Bili bi bezbjedni da se nijesu našli potpuno izgubljeni u mraku i orkanskoj oluji, izloženi nemjerljivo niskoj temperaturi, svi u stanju hipoksije i iscrpljenosti. Zaboravili su kada su potrošene zadnje litre kiseonika. Tumaraju po mraku. Nadaju se da će slučajno naići na šatore četvrtog logora, ili neki prepoznatljiv dio terena koji može pomoći da se orijentišu. Imaju samo tri lampe sa baterijama na izdisaju. Njihova slaba svjetlost više pomaže da se drže na okupu, nego da osvjetljavaju put pred sobom. Dovikivanje, ako neko i pokuša da viče iz sveg glasa, gubi se u oluji. Besciljno lutanje traje više od dva časa. U jednom trenutku se nalaze na jednom malo višem dijelu terena. Bajdelman instinktivno osjeća da ne smiju dalje. Za ovaj kritičan trenutak je poslije rekao: «Vjerovatno oko 22 časa, izašao sam na ovu malu uzvisinu. Činilo mi se kao da stojim na ivici svijeta. Osjetio sam da je iza ogroman bezdan». Bili su, zaista, na samo desetak metara od preko dvije hiljade metara dubokog ponora, sa istočne strane Everesta.
Odlučuju da se skupe u gomilu i tako jedni uz druge zaštite od brišućeg vjetra i strašne hladnoće i sačekaju da se samo na trenutak oluja utiša ili nebo razbistri. Jedini, odnosno nikakav, zaklon je malo veća stijena iza koje su se zgrčeni poređali jedni uz druge. «Oči su mi bile zamrznute» - prisjećala se Šarlota Foks. «Hladnoća je postala veoma bolna. Mislila sam da više neću moći da izdržim. Sklupčala sam se, nadajući se da će smrt nastupiti brzo».
Niko ne zna kada. Oko ponoći ili ranije, na nebu se za časak ukazuju zvijezde. Tim Medsen odlučno tvrdi da je prepoznao sazvežđe Velikog medvjeda, vidio Sjevernjaču, u pomrčini razaznao masive Everesta i Locea. Vjeruje da sada zna pravac gdje se nalazi logor. Vjetar duva nesmanjenom žestinom. Potrebno je dosta vremena, vike i napora da se grupa ponovo pokrene. Svima je jasno: ako ostanu u mjestu, mnogi neće dočekati zoru. Sendi, Jasuko i Šarlota nijesu u stanju da naprave ni jedan korak. Pridržavaju ih i vuku Bajdelman, Šening i Medsen. Grum vodi Vedersa. U opštem metežu, Sendi odbija pomoć Bajdelmana i nadvikujući se sa olujom tvrdi da ne može da hoda. «Ti onda puzi» - uzvratio joj je Bajdelman i Sendi je krenula da puzi.

Anatolij Bukrijev

Očigledno je da ne mogu stići daleko. Grupa je podijeljena na one koji mogu da hodaju i na one koji ne mogu. Jedina nada da ih sve ne odnese bijela smrt je da se oni koji mogu probiju do logora i pošalju pomoć iznemoglima. Ostaju Sendi, Šarlota, Jasuko i Veders. Odlučuje da ostane i Tim Medsen. Neće da ostavi Šarlotu koja mu je bila djevojka. Ponovo su se skupili u gomilu, okrenuti leđima vjetru, zgrčeni, prepustili se sudbini.
Snažniji, i sami na posljednjim rezervama snage, oslonjeni na intuiciju i sreću, spram orkanskog vjetra koji duva u lice, ali znajući da duva sa zapada i da se u tom pravcu nalazi četvrti logor, krenuli su da se probijaju kroz noć. Predvodi ih Klev Šening, nekadašnji smučarski as u spustu. Manje je iscrpljen od ostalih. Jedan je od pribranijih i racionalnijih. Da li su i koliko lutali, to niko ne zna. Niko se ne sjeća. Ali, svi se sjećaju trenutka kada su u pomrčini ugledali slabo svjetlo. Bio je to Anatolij Bukrijev koji je, po ko zna koji put, izašao iz šatora u nadi da će se pojaviti neko od 19 koji se još nijesu vratili. U četvrti logor stižu nešto nakon ponoći, 11. maja. Pokušavaju da objasne Anatoliju gdje je ostalo petoro iscrpljenih planinara. Bajdelman nije u stanju da govori. Na ivici svijesti Klev i Lene ponavljaju da ne treba da ide gore, uzbrdo, nego po ravnici sjedla. Pojavljuje se Šerpas Pamba i saopštava da je Fišer sa tajvanskim penjačem ispod Balkona i da očekuje pomoć. Anatolij bezuspješno pokušava da još nekog pokrene u akciju spasavanja. Oni koji ne bi oklijevali, bili su iscrpljeni. Oni koji su mogli, nijesu htjeli. S termosom čaja i bocom kiseonika koju otima jednom Šerpasu, kreće da po Južnom sjedlu traži izgubljenu petorku. Procjenjuje da su u kritičnijoj situaciji od Fišera. U dva sata iza ponoći, Anatolij pronalazi Medsena, Šarlotu i Sendi. Nekoliko metara od njih leži Jasuko, bez svijesti ili smrznuta. Veders se ranije izgubio negdje u noći. Jedva ko može da progovori koju riječ. Sa mukom su popili malo čaja. Dogovor je da Anatolij povede Šarlotu. Timu i Sendi ostavlja bocu sa kiseonikom, da je dijele, dok se ne vrati po njih.

Sa Šarlotom Anatolij do četvrtog logora stiže oko tri sata. Bezuspješno među Šerpasima i članovima ekspedicije traži nekog ko će mu pomoći oko Jasuko. Kada je doveo Tima i Sendi, bilo je skoro pet sati. Počinje da sviće. U njemu više ne postoji ni trunka energije. Još jednom, prije nego je pao u san, uzalud traži da se organizuje spasilački tim koji će otići po Fišera.

Bajdelmanove suze

Za Jasuko Nambe i Beka Vedersa nešto pokušava da učini Stju Hačison. Kada je Anatolij doveo Tima i Sendi, pokušao je da krene, ali jedva odmiče koji metar od šatora. Zna da u oluji ne samo da nema izgleda da ih pronađe, nego ni da se poslije sam vrati do logora. U zoru opet kreće sa dvojicom Šerpasa i brzo pronalazi njihova tijela. Prvo nailazi na Jasuko poluzatrpanu snijegom. Uklanja led sa njenog lica i sa zaprepašćenjem utvrđuje da još diše. Nema rukavice. Ruke su joj bijele i smrznute. Lice isto tako bijelo, kao da je od porculana, zenice ukočene i raširene, ali još uvijek diše. Sa jednakim iznenađenjem utvrđuje da i Veders daje znake života. Pokušava i nešto da kaže. Zbunjen i potresen, Hačison ne zna šta da radi. Šerpas Lepka ga ubjeđuje da im nema spasa i da je najbolje da ih ostave tu gdje su, da ako bi ih i doveli do četvrtog logora, teško da bi preživjeli spuštanje niz planinu. Takav poduhvat je rizičan po spasioce i zahtijeva veliki napor za koji na Južnom sjedlu nema dovoljno ljudi. U teškoj nedoumici Hačison se vraća u logor i govori šta je vidio i šta je po savjetu Lapke uradio. Svi se slažu da drugog izbora nema. Kada Bajdelmanu saopštavaju da je Jasuko ostala i vjerovatno umrla, dugo i nekontrolisano, kao dijete plače. Rekao je:- Čuo sam nečije zapomaganje: «Ne dajte da umrem ovdje!». Očigledno da je bilo sad ili nikad. Pokušao sam da podignem Jasuko na noge. Zgrabila me za ruku, ali je bila suviše slaba da bi se podigla sa koljena. Pošao sam i povukao je za sobom korak ili dva, onda je njen stisak popustio. Pala je. Morao sam da produžim. Neko je morao da se probije do šatora... Bila je tako krhka. Još osjećam njene prste na mojoj ruci, kako im izmičem i kako me puštaju da odem. Nijesam se čak okrenuo ni da pogledam iza sebe...

Vaskrsli Veders
U sumrak se Anatolij oporavio od napora. Ne obazire se na Šerpase koji mu govore da nije pametno da ide i da nema nade za Fišera. Tek što je odmakao od logora, iz polumraka i izmaglice pojavljuje se neka figura, čovjek koji se polako kreće sa čudno ispruženim rukama, «kao vojnik koji se predaje», kako se učinilo Anatoliju. Na veliko zaprepašćenje, uočava da je to Bek Veders kojeg je tog jutra Hačison ostavio u snijegu, uvjeren da mu nema spasa. Sada korača raskopčane vidjakne, lica tako oštećenog da mu se oči ne vide. Jedna ruka mu je bez rukavice, potpuno smrznuta. Podsjeća na pokretnu mumiju iz filma strave i užasa. Pet Atans, koji se našao u blizini, preuzima Vedersa. Anatolij sa novom nadom žuri ka Fišeru. Već je pala noć kada je stigao do njega. Skida mu masku. Fišer ne daje znake života. Po olujnom vjetru, gorem nego prethodne noći, vraća se u logor. Slomljen i malaksao, iznenadio se kad je ugledao otvoren šator. Unutra, zasut snijegom, leži Veders i zapomaže. U konfuziji koja je vladala, niko nije vodio računa o njemu. Anatolij se povukao u svoj šator i srušio slomljen i iscrpljen. Bek Veders je, jednostavno, odbio da umre.
Posljednja radio poruka Roba Hola je upućena pred zoru 11. maja u 4.45 časova. Rekao je: Dolazi li neko po mene...

(kompletna reportaža  u štampanom izdanju časopisa).

Piše: Nebojša Bošković