Na mojim radovima treba da se prepozna vrijeme u kojem živim, trudim se da uhvatim taj "trenutak"- Momčilo Macanović.
Rođeni ste u Nikšiću, studirali na Cetinju a živite u Tivtu. Imati to bogatstvo iskustva boraveći u različitim djelovima Crne Gore ,koja je sama po sebi bogata, kako prirodnim ljepotama tako I kulturnim nasljeđem različitih civilizacija koje su ostavile traga u vremenu i prostoru, daje umjetniku kompletniju sliku i doživljaj cjeline sa svim različitostima u diskontinuitetu tradicije i savremenog. Koliko je to uticalo na senzibilitet Vaše likovne opservacije i reakcije na prostor i vrijeme u kojem stvarate?
Uticaj podneblja je veliki, posebno na stvaraoca. Čitav ovaj prostor na kome živim prebogat je nesljeđem različitih kultura, civilizacija, različitih stilova, pogotovo u umjetnosti. Zatim, podneblje sa puno svjetlosti, što je karakteristika Mediterana, na svakog ostavlja dubok utisak. Kompletan ambijent utiče na arhitekte, skulptore i na mene ostavlja veliki utisak.
U kojoj mjeri jedan mediteranski ambijent, taj spoj prirodnog i urbanog pejzaža utiče na umjetnika i koliko je ta receptivnost umjetničke impresije dominantna na priču koja se akumulira i kasnije transformiše u naraciju kroz sliku i samu kompoziciju segmenata određene cjeline?
Podneblje u kojem čovjek živi, gdje je rođen, mnogo utiče na njegov rad, njegov razvoj i na mnoge ostale stvari. Često napominjem da ja Mediteran nosim u sebi, njegovu svjetlost često pokušavam da naslikam. Bez obzira da li slikam mrtvu prirodu, figure ili pejzaž, na mojim radovima se vidi odakle dolazim. To je interesantno iskustvo. Kada sam izlagao van Crne Gore, svi su po radovima mogli da pretpostave da sam sa Mediterana. Kažu da su mi slike pune svjetla, optimizma, a to je ta mediteranska svjetlost koja me ispunjava. U mom okruženju se nalaze male uske ulice sa mediteranskim detaljima, reljefima, prozorima, Njihove fragmente često koristim u svojim radovima. To nije samo crnogorsko primorje već čitavi Jadran, recimo hrvatsko primorje. Tu ima interesantnih detalja da slikam čitav život. Naravno, ja od toga pravim neku svoju priču, da ne bude banalno i da ne bude razglednica.
Ptica
Na Vašim slikama je prisutna kvalitetna skulptorska preciznost detalja koji u slikarskoj drami imaju tačno određeno mjesto i ulogu u likovnoj poetici koja dominantno ističe uticaj individualne suverenosti detalja, koji na jedan ironičan način pripadnosti određenoj cjelini izražavaju buntovnički duh prema stvarnosti. Koliko je metafora prisutna u Vašem likovnom izrazu pomiješana sa ironičnim odnosom misaonog i realnog?
Sklonost ka detalju i filigrantska preciznost su stvar senzibiliteta i talenta kojem sam ja oduvijek bio sklon. Bilo da sam slikao, vajao ili rezao grafičku ploču, težio sam toj finoći i zanatskoj perfekciji. Međutim, znao sam da taj “suvi” zanat sam za sebe ne znači ništa, pa sam spontano radovima davao neku svoju lucidnost, blagu ironiju, grotesku. Spoj zanata i duhovnosti najbolja je kombinacija jer slike počinju da budu interesantne za posmatrača. Kod mene je prisutna ironija, paradoks i humor. Međutim, sve to mora biti u okvirima slikarstva a da pritom ne pređe u naraciju.
Momčilo Macanović, Boka
Osim sofisticiranosti u kolorističkom stvaranju detalja, prisutan je i naglašen kontinuelan odnos više stilova od renesanse preko realizma do nadrealističkog pogleda na svijet oko sebe. Disharmonija između savremenog i tradicionalnog se izražava kroz zamišljene stvaraoce i opuštene iluzioniste. Da li je to metod reakcije na pasivnu prošlost kroz aktivnu sadašnjost?
Na mene je najveći uticaj imala rana italijanska renesansa i taj renesansni realizam. Moderna umjetnost na mene nije ostavila utisak, Svaki slikar nešto svoje unosi u umjetnost. Sve je to negdje ranije stvoreno. Ne može ništa novo da se unese, sve te stvari što se danas rade, odavno su umjetnici stvorili u različitim periodima. Trudim se da unesem ono svoje u umjetnosti, ne postoje dva ista slikara. U umjetnosti je sve povezano na neki način, svi koristimo neka ranija iskustva. Zašto bi otkrivali nešto što je ranije neko otkrio. Ja unosim nešto svoje u slikarstvo, mediteransko, slikam reljefe ali na drugačiji način nego što su to radili slikari renesanse ili drugi umjetnici. Nekoga će ovo što se danas radi inspirisati možda za dvjesta godina jer umjetnost je postojala, postoji i postojaće. Svaki umjetnik unosi lični pečat u djela koja stvara. Tako i ja dajem slikama svoj doživljaj vremena u kojem stvaram.
Dinamika detalja na Vašim slikama je određena statičkim odnosom figura i prostora u kome se nalaze. Koliko je vrijeme, kao pojam, koje na Vašim slikama nema ograničenja, dato kao univerzalna veličina, bez prividnih ljudskih okvira?
Vrijeme kao kategorija je apstraktno, jer, kako bi rekli budisti “ ne postoji prošlost, sadašnjost i budućnost – postoji samo trenutak”.Taj trenutak pokušavam da uhvatim jer je on dokaz da smo živi, da postojimo. Trenutak u kojem su živjeli pokušali su uhvatiti svi stvaraoci u umjetnosti. Koji su u tome uspjeli napravili su umjetnost. Ja to pokušavam, koliko ću uspjeti pokazaće vrijeme koje je najbolji kritičar. To je najvažniji element u originalnosti jednog stvaraoca - da obilježi vrijeme u kojem je živio. To je ujedno najinteresantniji element u djelima umjetnika, trenutak u kojem su stvorena. Na mojim radovima treba da se ogleda vrijeme u kojem živim, trudim se da uhvatim taj “trenutak”.
Pojedini istoričari umjetnosti Vaše slikarstvo porede sa likovnim opusom starih majstora kao što je Jan van Ajk koji je bio jedan od najvećih evropskih slikara 15. vijeka i koji je spojio gotsku komponentu s duhom renesanse, otkrivajući svijet čula i iskazavši vrhunsko majstorstvo u slikanju detalja koje je skladno uklapao u cjelinu. Koliko je slučajna ili namjerna sličnost između Jana van Ajka i njegovog realizma sa Vašim slikarstvom?
Na moj rad najveći uticaj su imali stari majstori. Prvenstveno mislim na majstore renesanse i to italijanske rane renesanse. Kada sam prvi put vidio te slike, a kasnije u muzejima, bio sam oduševljen veličanstvenim umijećem, ljubavlju prema svakom detalju na slici. Takva remek djela mogli su stvoriti samo ljudi koji su beskrajno posvećeni, pobožni i talentovani. To su svakako veliki italijanski majstori kao Pjero dela Frančeska, Antonelo da Mesina, Filipo Lipi, Mantenja, zatim Flamanci Roger Vander, Vajoen, Boš, Brojgel majstor iz Flemalea i naravno Van Ajk. Neke od njegovih slika kao što je “Bračni par Arnolfini”, “Ganski oltar” ili “Bogorodica kancelara Rolana” prava su remek djela. To je korijen slikarstva, to jest azbuka, pa sam neka čak kopirao radi učenja i da ih imam kod sebe. Mogu reći da sam tu naučio najviše o slikarstvu, čak mnogo više nego na akademiji. Tada sam shvatio da je to jedini pravi put. Samo se na takav način može nešto stvoriti. Naravno, ja ne mogu slikati kao oni jer ja živim u drugom vremenu. Ali govorim o pristupu slici i o tome da je štafelajski pristup slici živ, da mnogi slikari tako rade i dan danas u najrazvijenijim zemljama svijeta.
Učestvujete na više likovnih kolonija godišnje kako kod nas tako i u inostranstvu. Šta likovne kolonije predstavljaju za jednog slikara danas, osim novog iskustva i koliko su likovne kolonije kod nas uspješno realizovane u odnosu na druge zemlje?
Likovna kolonija kao naziv nije baš najsrećniji, prije bih rekao likovni susreti. Likovnih kolonija danas ima puno, posebno na Balkanu. Čuo sam da ih u Srbiji ima registrovanih preko tri stotine. Ima različitih, od privatnih, državnih, slikarskih, vajarskih itd. One su dobre zbog toga što se tu slikari upoznaju, druže i kasnije jedni druge zovu kod njih na kolonije koje se organizuju u njihovim sredinama. Ta prijateljstva najčešće ostaju za čitav život. Samostalne izložbe nijesu dovoljne jer su rijetke a kolonije omogućavaju afirmaciju kroz zajedničke izložbe. Veoma je lijepo što se na taj način probijaju barijere jer umjetnost ne poznaje granice. Iz iskustva znam da sam upoznao mnogo umjetnika iz drugih zemalja. Granice i barijere pravi politika. Sa nekim umjetnicima iz inostranstva sam komunicirao i odlično se sporazumio kao da se znamo sto godina, jezik umjetnosti je univerzalan. Naše kolonije su solidne. Izdvojio bih onu u avgustu koja se održavala u Šavniku, Žabljaku i Plužinama na kojoj su bili slikari i fotografi zajedno i koja je bila odlično organizovana.
Razgovarala: Radmila Krgović
RENOME broj 3.
