Maja Đurić

Intervju: Maja Đurić

                         Maja Đurić


Fotograf umjetničkog dara i istraživačkog duha

Maja Đurić je rođena na Cetinju, u ogledalu kamena i nebeskih širina, u kojima nema mjesta neotpornim pričama na vrijeme i kvalitet. Maja je osoba vesele naravi i pozitivnog duha, voli prirodu i vjerno njene čarobne trenutke prenosi na svojim fotografijama, kroz lični pristup i tišinu u kojoj ima mjesta samo za savršenstvo bez nepotpunog stilizma i suvišnih detalja, a nedostaje i identitet ličnog pečata


Koliko se Maja sjeća djetinjstva, gdje se najviše igrala i čemu se najviše radovala u bezbrižnim danima prije škole?

Svakog detalja, svih slika djetinjstva se živo sjećam. Radovala sam se najviše izletima i mojem kutku za igranje. Djetinjtvo nam je bilo avanturističko, kao iz knjige “Družina Pere Kvržice”. Podijeljeno je bilo između grada i prirode, Cetinja i Budve. Otac ima atelje u Budvi na samoj obali mora i svaki vikend smo putovali za Budvu, gdje je plaža bila moje glavno igralište. Tu sam upoznala more. Otac nas je učio sve o vjetrovima, vremenu, obučavao nas kao prave skipere. Tako sam voljela jedan veliki kamen u plićaku (danas je na tom mjestu pristanište), po kojem smo uvijek znali da li je plima ili oseka. To je na moru veoma bitno. Srećna sam što sam imala toliko dodira sa prirodom u djetinjstvu, pa i danas je to jedan od razloga što živim u Budvi. U mom rodnom Cetinju živjeli smo na korzou i dane provodili igrajući se u Njegoševoj ulici i na Titovom trgu, ali smo grabili svaki trenutak da se iskrademo u prirodu, na Orlov krš i okolna brda. Mi koji smo živjeli u ovom dijelu grada, “pokrivali” smo područje od Dubovika do Tablje, a ostale djelove tek danas upoznajem. Kada sam bila u prvom, a starija sestra u četvrtom razredu, spustili smo se na dno velike pećine na Tablji. Tamo smo sreli speleologe sa kojima je dio starijeg društva nastavio dalje u sporedne kanale , gdje je bilo veoma opasno ( dali su nam šlemove), a mi mlađi, strašljiviji, ostali smo na dnu pećine da ih čekamo. Roditeljima smo to prijavili nakon 20 godina. Kad god putujem na Cetinje, vidim veliku stijenu koju su zvali “Drhtava stijena”, jer joj je osnova veoma mala i na nju su se peli samo najhrabriji. Seka i Ćako Milanović. Seka gimnastičarka je bila glavni predvodnik, a ja em najmlađa, em radoznala, a pri tom imam strah od visine i dan danas, ali nisam ništa propuštala. Predivno djetinjstvo, puno izleta i putovanja sa roditeljima, maštovitih igara, u porodici punoj darovitih umjetnika.

           Četiri godišnja doba - Maja Đurić


O čemu ste sanjali, da li su se ostvarili snovi?

Jesu neki... U djetinjstvu sam sanjala da budem pjevačica, vjerovatno kao i sva djeca u tom uzrastu. Zime i kišne dane sam provodila u svojoj sobi, koja je ličila na mali atelje. Otac nam je dopuštao da radimo šta god hoćemo. Namještaju sam odsjekla noge, sve je bilo na podu, zidovi su bili oslikani. Voljela sam da pravim albume sa fotografijama, lijepila sam portrete iz novina, pravila neke scenografije, mala pozorišta za lutke, rezbarila. Pokušavam da vidim da li je išta nagovještavalo moju profesiju današnju. Vjerovatno ti albumi, i neka potreba za uređenjem enterijera i korigovanjem rasvjete sa nekim smiješnim probušenim limenkama. Fotografijom sam se zarazila već u osnovnoj školi i to traje i traje.

Tema Vašeg diplomskog rada „Maniristička kriza u Ticijanovom slikarstvu“ veoma je inspirativna i govori o Vašim interesovanjima za Istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje ste završili  studije. Šta Vas je opredijelilo za istoriju umjetnosti a kasnije za odabir teme za diplomski rad?

Čista slučajnost. U porodici je bilo već sedam istoričara umjetnosti, a ja nisam znala u tom trenutku šta želim da studiram. Upisivanje na fakultet se pokolpilo sa nekom operacijom mog mlađeg brata, tako da je ta odluka svima u porodici bila u drugom planu. Znala sam da ne mogu da pišem o fotografiji, jer mi je bio antipatičan asistent sa kojim je trebalo da sarađujem, a u to vrijeme smo posjetili veliku Ticijanovu izložbu u Veneciji i tako sam odabrala temu za diplomski rad. Na Istoriji umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu ima malo ispita, ali su veoma teški, četvorosemestralni. Do četvrte godine, na kojoj je moderna mjetnost, i diplomskog poptuno „pregorite“. Tu grešku sam ispravila kasnije magistraturom i pisanjem o portretima u fotografiji.

Magistarske studije ste završili u Pragu, dvije godine nakon diplomiranja, odsjek za istoriju umjetnosti, filozofije i arhitekture. Koliko su novi gradovi Beograd, Prag, Moskva, Beč i druge svjetske metropole izbrusili paradigmu poimanja umjetničke fotografije i njenog usavršavanja?

Potpuno. Te 1994. godine zemlja je već bila u ratu, naši fakulteti, njihov program nastave i biblioteke su bili već zastarjeli. U biblioteci su bila izdanja knjiga iz 60-ih, 70-ih godina. Dolazim na centralno-evropski fakultet gdje se susrećem sa fantastičnom organizacijom predavanja, svjetski poznatim imenima iz struke i organizovanim, čak i slobodnim vremenom. Način rada, najnovija literatura iz svih oblasti, sloboda izbora tema , poštovanje mišljenja, tehnička oprema fakulteta - sale sa kompjuterima ( oni su tada bili kod nas rijetkost), bilo je veliko profesionalno iskustvo. Moj mentor Jan Džefri (Ian Jeffrey) je najistaknutiji stručnjak iz oblasti istorije fotografije. Njegova predavanja i saradnja sa njim su sami po sebi ekskluzivitet. Gostovali su čuveni umjetnici, među kojima i Boltanski, imali smo studijske ekskurzije .. . U Pragu sam se osjetila prvi put kao pravi student koji treba samo da uči a sve ostalo mu je obezbijeđeno.

Ove godine ste doktorirali. Na koju temu ste odbranili doktorsku disertaciju i zašto ste  baš nju odabrali?

„Fotografija u funkciji kreiranja kulturnog identiteta Crne Gore od 1840-1940. godine“ . Tom temom se niko integralno nije bavio do sada, a kada sam je prijavila, prije četiri godine, postojao je samo jedan stručni i jedan novinski tekst o istoriji fotografije u Crnoj Gori. Ona je proizašla iz mog desetogodišnjeg istraživačkog rada u toj oblasti teorije medija fotografije. Tema je bila logični nastavak mog magistarskog rada i dugogodišnjeg istraživanja istorije fotografije Crne Gore i same teroije medija, s tim što je ona obrađena interdsciplinarno, uključivši sve nove oblasti nauke: vizuelnu antropologiju, vizuelnu etnologiju i teoriju medija. Tema vizuelnog identiteta je potpuno nova , a mene motivišu izazovi i u neku ruku pionirski rad.

                                                  Stari grad - Maja Đurić

Koliko je uticaja imao izbor studija na formiranje jedne posebne i sofisticirane dimenzije umjetničke fotografije kojom se bavte i kada se kod Vas javila ljubav prema fotografiji?

U osnovnoj školi. Kao što to obično biva, uvijek vas inficira ljubavlju prema umjetnosti neko od roditelja. Isuviše sam bila nestrpljiva za slikarstvo. Moj otac Puro Đurić je slikar, ali je vjerovatno bio prvi industrijski dizajner u Crnoj Gori. Prije svega, kao mladić učio je dvije godine kameru u Zagrebu i bavio se fotografijom. Poklonio mi je jos u srednoj školi fotoaparat, mali rollei 35, koji je imao sve odlike velikih profesionalnih fotoaparata, tako da sam morala početi da učim osnove optike kako bih mogla da ga koristim. Bože, koliko sam se samo puta vratila sa ulice da ga ponovo pitam o odnosu blende i eksponaže...

 

                  Barka - Tivat, Maja Đurić

Dobitnica ste više domaćih i inostranih nagrada za fotografiju, između ostalih i prve nagrade u kategoriji Turistička fotografija na 4. festivalu turističkih komunikacija FTK 2010. u Budvi. Koliko turistička fotografija treba da sadrži umjetničkog, da li je to neophodno kada su u pitanju pejzaži, kulturne, prirodne i arhitektonske znamenitosti jedne turističke destinacije?

Apsolutno... To umjetničko u njoj joj i daje kvalitet, poruku i uticaj na svijest posmatrača koji treba da donesu odluku na osnovu fotografije. Odmor je vrijeme snova, uživanja, mašte... Turističke fotografije treba upravo to da sadrže u sebi, da na kvalitetan način prikažu pejzaže koje ćemo poželjeti da posjetimo i u njima ostvarimo snove. Danas postoji širok spektar estetike, zamisli i teorija. koje upravo izražava fotograf, ali nisu samo fotografi ti koji treba da prave konačne odabire, već stručnjaci iz oblasti vizuelnih umjetnosti , turizma, marketinga.

Kada je u pitanju promocija kulturnog turizma u Crnoj Gori, fotografija je osnovni instrument promocije. Šta, po Vašem mišljenju, pored dobre fotografije nedostaje Crnoj Gori u njenoj strategiji razvoja turističkih potencijala?

Ovo je povezano sa vašim prethodnim pitanjam. Koncepta i identieta. Kako ne cijenim ljude opšte prakse, stručnjake za sve oblasti, odgovoriću u okvirima moje struke. Pominjem često u posljednje vrijeme, jer mi je to bilo donekle tema doktorata, brendiranje države i gradova Crne Gore. Nije samo bitno da fotografije imaju umjetnički kvalitet i koji su spomenici na njima, već je važan i koncept predstavljanja jedne zemlje, šta ona želi da istakne i kako da se pozicionira. Ministarstvo kulture ima u strategiji brendiranje destinacije, ali čini mi se da to nije sprovedeno do kraja. Naročito ističem brendiranje gradova Crne Gore, a prije stvaranja strategije bitno je provjeriti kakav je njihov identitet danas. Ta priča bitno utiče na odluke ljudi gdje će putovati, živjeti ili preseliti svoj biznis.

Jedan ste od osnivača „Instituta za fotografiju Crne Gore“ i ujedno njegova predsjednica. Čime se bavi i koja je njegova misija?

Institut za fotografiju Crne Gore osnovan je kao nevladina organizacija 2001.godine. Njegovi osnovni ciljevi su: istraživanje, sakupljanje, čuvanje fotografija, afirmacija medija fotografije u Crnoj Gori, te unapređenje i razvoj fotografskog stvaralaštva u svim njegovim vidovima i pokernuo je prvi s mrtve tačke bavljenje istorijom fotografije, do sada veoma malo obrađene cjeline našeg kulturnog nasljeđa.
IFCG ima svoje strukovne akcije, koje sem popularizacije fotografije prvenstveno brinu o očuvanju fotografskog nasljeđa Crne Gore. U izvjesnom smislu, nešto slično i blisko muzeološkoj instituciji. Bavi se sakupljanjem i obradom starih fotografija nađenih u starim crnogorskim porodicama, kod kolekcionara u arhivima u zemlji i inostranstvu, kao i istraživačkom djelatnošću. Moja doktorska disertacija ujedno je i zaokruživanje vremenskog perioda u trajanju od jednog vijeka istorijata iz teorije medija, fotografije kao važne cjeline naše istorije umjetnosti, i čini mi se da sam njime dala najveći doprinos i svrhu postojanja samog instituta. Komisija pred kojom sam branila doktorat je mislila da je na ovom projetku radilo desetine ljudi zbog obima urađenog posla.


Pored toga Vi ste  savjetnik Evropskog vodiča za fotografiju za Crnu Goru, selektor likovnog programa Grada teatra Budva za 2008. godinu, član Udruženja istoričara umjetnosti, Udruženja fotografa Crne Gore, član Rotary kluba iz Budve, član CANU, Odbora za etnologiju, na Fakultetu za vizuelne umjetnosti, na Univerzitetu Mediteran u Podgorici, predavač ste na predmetima Uvod u fotografiju, Digitalna i primijenjena fotografija. Šta pored ovolike angažovanosti Maju održava u dobroj formi i stvaralačkom duhu? Šta Vas pokreće?

Kako kad. Sunčani dani bez izmaglica, manje nametnutih obaveza ograničenih rokovima i nešto malo vrijednih, profesionalnih istomišljenika sa bar malo entuzijazma i ljubavi prema svom poslu. Pokreće me svjetlost, ljepota, priroda, meditacija. Fotografija mi dozvoljava da izrazim svoje poštovanje ljepoti i dostignućima kao u nekim religioznim ritualima. Sve je u životu motivacija i inspiracija. Navikavam se i trudim da u svemu vidim ne samo nešto lijepo nego da i u svakodnevici pronađem malo mističnog i svečanog. Ljudi, naravno ne svi, strašno me troše. Pokreće me ljepota naše prirode, prostranstva bilo morska ili planinska, jer pustinju mislim da neću imati prilike uskoro ponovo da vidim..

Mediteranski pejzaž, arhitektura kamena, sofisticiranost detalja, tišina ogledala koja posmatraču uliva mir, bogat umjetnički doživljaj, cvjetna poetika i sve sa duhom stilske umjetnosti doživljava se posmatranjem fotografija Maje Đurić. Sav svoj umjetnički opus posvetili ste fotografiji, njenoj dinamici i kvalitetu. Koliko Vas  fotografija ispunjava kao umjetnika?

Mnogo truda i upornog rada trebalo je da bi mi fotografija postala životno opredjeljenje i da od nje živim. Mislim da tek sada, nakon 20 godina, radim ono u čemu stvarno uživam i radim tempom kojim želim. Tek sada mogu da vidim plodove svog truda kroz studentske izložbe, naslovne strane knjiga, naučne radove o fotografiji, pa čak i enterijere nekih prestižnih hotela, koji imaju neobičan umjetnički koncept.
Kad krenete da se bavite umjetnošću, vi se već nalazite u polju kreativne energije, i onda je svejedno kojim ćete jezikom, kojom formom, dakle, kojom ćete vrstom umjetničkog izražavanja to iskazati. Važno je da ovladate jezikom umjetničke discipline koju ste odabrali. Takođe, nije istina da se kreativne oblasti preklapaju jedna s drugom i da jedna drugoj smetaju. Mislim suprotno - one jedna drugu obogaćuju i hrane.

 

Izlagali ste fotografije u Crnoj Gori i u inostranstvu i dobitnik ste više nagrada. Šta Vas čini zadovoljnom kada završite izložbu i koje su razlike između Crne Gore i drugih država vezano za odnos prema umjetničkoj fotografiji?

Iskreno, uvijek mi više zadovoljstva pričinjava sami proces do nastanka izložbe i njenog otvaranja. Kad se završi izložba, bar ja, obično se osjećam kao izduvani balon. Nikada ne budem zadovoljna do kraja jer u finalnom izvođenju, u dijelu koji ne zavisi od mene, bude puno grešaka i iznenađenja i nikada kako sam zamislila. U inostranstvu je drugačije i profesionalnije, imate veliku pomoć u svim segmentima pa se osjećate kao pravi umjetnik. Kod nas, sami ste svoj majstor od nastanka fotografija, do svih tehničkih, fizičkih i ostalih poslova.

Razgovarala: Radmila Krgović

 
 
Magazin Renome | 2014 all rights reserved | powered by InfoBit