gradio ga je skadarski vezir Mehmed – paša Bušatlija, ali ima sumnji da je tu na Morači i ranije postojao neki stari most

 Pojedini istoričari, prije svega pobornici muslimanskog nacional-romantizma i vaskrsavanja i veličanja tog dijela istorije na balkanskim prostorima, u novije vrijeme dokazuju kako je i Vezirov most na Morači u Podgorici djelo slavnog velikog vezira Mehmed – paše Sokolovića, ako ne baš direktno a ono barem da je građen s njegovim znanjem i blagoslovom.

"Vezirov most" u Podgorici, prije renoviranja

U zapisima starih putopisaca, prije svega onog najpoznatijeg, Turčina Evlije Čelebije, o Vezirovom mostu nema ni riječi i o njemu se govori tek u devetnaestom vijeku. Tako znameniti francuski konzul u Skadru polovinom devetnaestog vijeka, H. Ekar, u svojoj knjizi 'Istorija i opis Sjeverne Albanije', pored ostalog piše i o Podgorici, pa i o Vezirovom mostu na Morači:
'Na rijeci Morači, ondje gdje se završava podgorička teritorija, nalazi se lijepi most od jednog svoda čija je visina iznad površine vode 153 stope. Naziva se Vezirov most, a poznat je po mnogim sukobima koji su se odigravali blizu njega sa Crnogorcima. Podignut je po naređenju ovog istog Mehmed Paše koji je sazidao most na rijeci Kiru. Lokalne hronike kažu da je most sazidan plijenom koji je pašina vojska odnijela iz jednog rata sa Crnogorcima, tada besumnje mnogo bogatijim nego što su danas...'

Most je podignut u jednom tjesnacu na izlazu iz Podgorice prema bjelopavlićkoj dolini, podno brda Gorica, na starom i u to doba jedinom putu prema Spužu, Danilovgradu i dalje prema Nikšiću, Klobuku, Trebinju i Dubrovniku. Ima nekih naznaka da je tu i ranije postojao neki most, ali se ne zna da li je to možda bila neka građevina koju je inicirao moćni vezir Mehmed- paša Sokolović, da li je od te građevine možda ostalo samo ime i za novu koju je ovdje 1774. godine počeo da diže tada moćni skadarski vezir Mehmed-paša Bušatlija.

"Vezoirov most" - snimljen 1910.

Dogodilo se to nakon jednog njegovog krvavog pohoda na pleme Kuče, poznatog u istoriji kao 'Prva pohara Kuča.' Pošto je godinu dana ranije na Orljevu ispod tvrđave Medun, na kapiji Kuča, doživio težak poraz i u kamenjarima kučkim mu ostalo oko osam stotina vojnika, Mehmed-paša je odlučio da im se žestoko osveti. Sa armadom od oko 15.000 vojnika, kako u svojim svjedočenjima piše Marko Miljanov, skadarski silnik je najprije priprijetio ostalim brđanskim plemenima, Piperima, Bratonožićima, Vasojevićima, Moračanima i Rovčanima da se ne miješaju i ne pomažu neposlušnim Kučima, a zatim započeo sistematsko uništavanje stanovništva, prvenstveno muškog, i pljačkanje cjelokupne imovine.

"Vezirov most" - grafika iz IXX vijeka

Slabašni otpor Kuča, jedna njihova puška na stotinu turskih, bio je besmislen, ali nije izostao. Kad je broj branilaca desetkovan, kad je polovina izginula na šančevima i prilazima Kučima, ostali su se sa porodicama, starcima, ženama i djecom, povukli u bespute i slomovrate kanjona Male rijeke i našli utočište u jednoj teško pristupačnoj pećini. Turci im ni tu nijesu dali mira, a u očajničkoj borbi na vratima pećine braniocima su, kako piše Marko Miljanov, u pomoć pritekle i žene koje su i kolijevkama udarale napadače.

Uveče, kad je izgledalo da je sve izgubljeno, na vratima pećine se pojavilo nekoliko Rovčana. Oni su zatočene Kuče, među kojima je bilo i dvanaest teških ranjenika, poveli po karamluku preko lutovskih besputa i nedohoda i niz litice kanjona Platije ih preveli preko Morače u Rovca. Sve se moralo obaviti u najstrožoj tajnosti, daleko od uva i oka turskih straža. Posebnu nevolju su pričinjavala djeca koja su plačem mogla da privuku pažnju. Njihove majke su zato dobile zadatak da ih, ako treba, udave sisom samo da im se glasa ne čuje. Marko Miljanov u svom zapisu o ovom događaju veli da je sedam majki sjutradan u Rovca donijelo mrtvu djecu...

Kad je vidio da su mu Kuči ipak umakli, Mehmed-paša je naredio da se opljačka sva njihova pokretna imovina i zaplijeni sva stoka. Od tog silnog blaga je dao da se sagradi most na Morači i jedan sličan u Albaniji ( neki kažu da je taj most negdje na Drimu između Đakovice i Prizrena).

Po legendi, za gradnju mosta na Morači unajmio je nekog starog i poznatog majstora sa primorja. On je došao, pripremio kamen iz lokalnih majdana, sagoreo krečanu i kreč zagasio mlijekom i jajima, a onda se neznano kud izgubio punih šest-sedam godina. Kad se konačno pojavio, pašini sejmeni ga svežu i dovedu pred vezira koji mu je odavno već bio izrekao smrtnu kaznu. Zatraži ipak da mu neimar kaže zašto je napustio gradilište i gdje je bio sedam godina, a on kao posljednju želju, zaište da mu donesu dvije opeke i malo onog kreča. Kad su mu donijeli, on namaže opeke krečom, spoji ih, pričeka koji minut i baci pred noge vezira:
- Svijetli pašo, eto gdje sam bio sve ove silne godine. Da sam kreč zagasio vodom i počeo odmah da zidam ćuprija ne bi ni tebe nadživjela, a sa ovim krečom kojem je trebalo toliko vremena da sazri ona će trajati dok traje tvoje ime...

(kOMPLETAN ČLANAK PROČITAJTE U ŠTAMPANOM IZDANJU ČASOPISA RENOME BR.6.)

Piše: Bdo simonović