Likovnost kamenih pejzaža

Nikica Raičević, slikar

Čovjek i priroda će imati uvijek kontinuitet u zajedničkom mijenjanju i stvaranju novih oblika i novih formi

 

LIKOVNOST KAMENIH PEJZAŽA


Ta igra svjetlosti i kamena na mene je ostavila, sigurno još u ranom djetinjstvu, utisak da mi oblik i masa kamena budu veliki izazov. Vremenom sam tražio i otkrivao moć njegovu. Moje slikarstvo se svodilo na to da sivilo kamena, uz mediteransku svjetlost koja dolazi od čistog prelamanja sunca i mora, ima posebnu energiju, posebnu moć

Kako ste provodili mlade bezbrižne dane u Gornjoj Gorici i otkud ideja i zanimanje za slikarstvo?

Činjenica je da je važno odrastanje pored rijeke i brda Gorica. Mi smo kao dječaci išli na brdo kao na vidikovac i željeli da se popnemo što više, kako bi nam pogledi bili širi i da što bolje upoznamo okolinu. Sigurno sam u to vrijeme bio fasciniran snagom kamena i želio da se popnem na kamen, da vidim što više i tragovi su ostali do danas. Možda je to i odlučilo da u mojim slikama istovremeno budu nisko gorje, kako bi rekli Goričani, ne planine i masivi, nego taj kamen koji možete obuhvatiti sa obje ruke, čak ga možete odnijeti kući u svoje dvorište i sa njim se igrati, ili ga preturati, ne kao Sizif beskonačno, nego jednostavno da vam bude prijatelj. Na kamenu možete da sjednete, da se odmorite, postavite svježe ubrano voće iz bašte, da čitate koje je doba dana, jer je njegova sjenka sigurno pokazuje pravo doba dana. Ta igra svjetlosti i kamena na mene je ostavila, sigurno još u ranom djetinjstvu, utisak da mi oblik i masa kamena budu veliki izazov. Vremenom sam tražio i otkrivao moć njegovu. I nije čudo, jer je Crna Gora naslonjena na Sredozemno more i na tople južne vjetrove, a i hladne sjeverne vjetrove koji donose snijeg i led, što sam ja bio tu negdje između. Moje slikarstvo se svodilo na to da sivilo kamena, uz mediteransku svjetlost koja dolazi od čistog prelamanja sunca i mora, ima posebnu energiju, posebnu moć. Ne stidim se da na svojim slikama upravo postavim tu moćnu svjetlosnu tačku kao da se prelama kap rose koja se uhvatila na tom kamenu, i, jednostavno, kao neka vrsta kristala mami i izaziva da čovjek u ljepoti spektra tih boja nalazi neku posebnu likovnost i izuzetnu moć.

Taj kameni „kameni pejzaž“provlači se kroz čitavo vaše stvaralaštvo, od početka i prati vas i danas. Šta Vas plijeni i vuče da otkrivate nove horizonte, nove spoznaje i dajete novu simboliku kamenu?

Upravo moć i snaga jedne kamene gromade u meni nije izazivala strah i nemoć prema njoj. Ona me vukla da shvatim koja je to, ne samo ovozemaljska moć njegova, zašto tolika kamena masa privlači, da shvatim moć prirode, jer ona ima i kosmičku moć. U jednom trenutku pod određenom svjetlošću ona djeluje kao samostalna planeta, kao asteroid koji je meko aterirao i spustio se na zemlju. Moja želja je da dotaknem kamenu gromadu a kasnije i da je naslikam. Čini mi se da sam tu energiju i moć kamena dodirujući ga, unio u svoje tijelo i onda sam to lako prenosio na platno i slikao, što mi je dalo dodatnu energiju, posebno mome komponovanju tog oblika. Taj oblutak, odnosno taj kamen u okviru same slike donio je, na neki način, razmišljanje o tome da li je riječ samo o pustom preslikavanju, ili je to komponovano u okviru neke misteriozne kompozicije koja je, možda, na prvi pogled jednostavna, ali ako se gleda raspored tih masa unutar samog kvadrata slike, vidjećete da tu postoje mnoge tajne, misterije koje sam, možda, podsvjesno sebi postavio da ih čitam u narednim stvaralačkim godinama. Čini mi se, kad pogledam danas slike iz ranijeg vremena, počinjem da shvatam pravi izazov, šta je to što mene vuče da i poslije trideset godina jednu istu temu neprekidno pokušavam da iscrpim, a to je energija samog kamena, ovog našeg crnogorskog. Ne treba zaboraviti da smo mi iz kamena rođeni, od kamena gradimo svoj dom, na njemu živimo, i kada završimo životni ciklus i vijek, ispod njega počivamo u beskrajnom snu sve dok se ne pretvori u prašinu i kosmička sila ga oduva zajedno sa našim ostacima negdje u beskraj, u kosmos.

Šta čempres simbolizuje na Vašim slikama?

Na mojim slikama ćete sem kamenjara, vode u kršu, koja se tu našla poslije oluje i bijelog oblaka u pozadini, naći čempres. To trojstvo: kamen, voda i oblak, u početku čist, bijel, nevin ali donosi strahovitu energiju, donosi vodu, a voda, odnosno kiša, daje život. To nije beživotna pustinja. A onda kao vertikalu, kao jedan biljeg uvijek pokušavam da postavim čempres. To je za mene izuzetna biljka, drvo koje je na svoj način elegantno i prosto fascinira svojim izgledom svakog ko je ponosan, ko u sebi ima dostojanstvo vertikale. Čempres ne postoji samo u mitskim pričama kao simbol. To drvo je na neki način spoj neba i zemlje.

Šta simbolizuju pojedine kamene piramide kanjona na Vašim slikama?

Za mene je bila zanimljiva jedna stvar vezana za litice pojedinih kanjona. Ne treba zaboraviti da su dvije rijeke koje protiču kroz Podgoricu, Morača i Cijevna, snagom svoje vode probile najljući kamen i najtvrđe stijene i planine i da moć i snaga te vode, koja se kasnije uliva u Skadarsko jezero i tu postaje potpuno mirna i tiha, obezbjeđuje život. Čini mi se da te litice danas kad ih gledam, dok ih slikam, nisu sive, tužne, razbijene do beskraja, nego su samo vrsta platoa ili strane na kojoj se prelama sunčeva svjetlost i tim fantastičnim prelazima, odnosno nijansama boje, čovjek ako zna da posmatra prirodu, crpi ogromnu energiju i poštuje moć svjetlosti, prirode i kamena.

Upravo se ta moć i ogleda kroz boje na Vašim slikama, koje su tamne i prezentuju posebnu snagu i neukrotivost a ne mračnu pozadinu slike. Da li je to realan doživljaj boja na Vašim slikama?

Upravo to. Kad uradite jedan koncept za stijene i planine koje su sastavljene iz nekoliko slojeva, znači on predstavlja nekoliko životnih slojeva. Poznato je da je krečnjak proizvod nekadašnjeg života, milijardu godina u moru taloženih školjki i nekih davnih živih organizama koji su kroz stijene tektonskim i ovozemaljskim silama poput vjetrova, vode i mrazeva učinili da čovjek iz tame tog vremena napokon ugleda ljepotu kamena. Dok gledam moje kanjone, ulice kako vrve od saobraćaja i velike staklene solitere koji oslikavaju brda i planine, imam utisak da je to uvijek nagomilano u čovjekovoj biti, koji prolazeći kanjonom Morače ili neke druge rijeke ima potrebu da to isto napravi ovdje u ravnici ali od drugog materijala. I uvijek se primijeti taj odsjaj na fasadama od stakla koja oslikavaju brda i planine i prelijepi pejzaž. I prosto je nevjerovatno koliko se čovjek na trenutak izgubi jer ima osjećaj da je daleko od planine, od pustinje, od kamenih kanjona a onda ga samo pogled vrati. Priroda je novi izazov, novo pregnuće da se nastavi sa radom iako je to kontrast. Ono je priroda stvorila a ovo čovjek. Čovjek i priroda će imati uvijek kontinuitet u zajedničkom mijenjanju i stvaranju novih oblika i novih formi.

Između trojstva, kako rekoste, kamena, vode i oblaka, slikate i pojedine plodove iz prirode kao što je nar. Zašto nar na kamenu?

Oblak donosi kišu, kiša ispuni udubljenje u kamenu i to su takozvane kamenice. Kamenica je voda male zapremine koja obezbjeđuje život, jer gdje je voda tamo je i život. Voda iz kamenica obezbjeđuje život pticama, orlovima i nekim biljkama koje crpe dio te vode i čini mi se da je nar kontrast onom sivilu sa svojom cinober crvenom bojom, počev od prekrasnog cvijeta do divnog ploda i onog zrnevlja. Nema tog slikara niti umjetnika koji može biti ravnodušan kad vidi usred te pustinje kako se crveni plod nara. Nar ima i u ljudskom životu i religijama posebno mjesto i simboliku. On je odlika mediteranske flore i, čini mi se, pravi simbol za naš kamen i Crnu Goru. Pun je energije i izazova i pomaže nam da stvaramo, da radimo, da živimo i, nadasve, da vjerujemo da je život moguć i tamo gdje se niko ne nada samo ako ima bijeli oblak poput mileševskog Anđela. On nas čuva i donosi moć i vjeru i to je oblak koji nama produžava život. A meni, da imam još dva života, taj oblak nikad ne bi uskratio želju da ga još više slikam. Čini mi se da nijesam dovoljno slika napravio za jedan pejzaž koji je toliko izazovan kao ovaj crnogorski.


U svim fazama stvaralaštva ostali ste vjerni crnogorskom pejzažu. Da li ste nekada imali dilemu da ga zamijenite pejzažom nekih drugih prostora?

Kada sam otišao na specijalističke studije u Pariz na „Bozar“ ponio sam reprodukcije svojih slika. Profesor je rekao da njega najviše zanimaju stvari koje student donosi iz svog kraja, znači pejzaž, mistika, kreacija i djelo koje je stvarao, a ne nešto što je dolazilo iz provincije sa predznakom supermodernog ili nečega što je bilo kopija kopije. Ja sam uvijek donosio ono izvorno ne razmišljajući da li će se to nekome svidjeti ili ne, jer sam kontinuirano radio na crnogorskom pejzažu. U Francuskoj sam pokušao da napravim nekoliko manjih pejzaža francuskih Alpa. Kad sam vidio da to nije ta svjetlost, da nije taj reljef, i da nije to što moju Crnu Goru čini dražesnom, izazovnom i jedinstvenom, sve sam odbacio i vratio se na mjesto koje najbolje poznajem, koje me najviše izaziva i daje neiscrpnu temu, da ću možda cijeli jedan život provesti praktično otkrivajući i slikajući ljepote i misterije kamena koji su pohodili Iliri, Rimljani i Sloveni. Ovdje je Duklja, stari rimski grad, umjetnost i arhitektura inspirisani ljepotom i snagom prirode i vode. Danas pokušavam da otkrijem izazove ljudi koji su to stvorili i vjerujem da sam došao do pravog motiva. Dakle, pod ovom svjetlošću sve je jasno. Ovdje je sjenka duboko ucrtana u tle i tu nema dileme.

Je li to ona ista svjetlost koja je našeg poznatog slikara Petra Lubardu inspirisala i vodila istim tragom?

Upravo tako. Petar Lubarda nikad ne bi postao veliki slikar da nije otkrio moć i ljepotu crnogorskog pejzaža. Kod mladih ljudi koji završavaju likovnu akademiju nijesam primijetio da im je veliki izazov da slikaju Crnu Goru. Petar Lubarda, Vuko Radović, veliki slikar koji je slikao kanjon Morače, Nikola Vujošević, koji je takođe slikao kanjon Morače i još par slikara vezalo se za pejzaž Crne Gore. Nailazio sam na otpor kod svojih kolega koji su grlom u jagode otišli u likovna iskustva zapadnih zemalja i tu se izgubili. Ja se nikad nijesam izgubio u svom traganju, iako je ovo za nekoga neviđbog, bolje reći neviđbog pejzaž, ali ja se tu izvanredno snalazim. Prosto, to je moj dom, moja radionica, ja tu slikam i nikad nijesam imao nemiran san.

(Kompletan intervju pročitajte u štampanom izdanju časopisa RENOME br. 6:)

Intervju: Nikica Raičević, slikar

Razgovarala: Radmila Krgović

 

 
 
Magazin Renome | 2014 all rights reserved | powered by InfoBit