Bogati muzejski fond koji posjeduje razdijeljen je po zbirkama; istorijsko-umjetnička, zatim etnografska i pomorska zbirka.

Peraški mač, XVI-XVII vijek, muzej Perast

Kada smo obišli Perast krajem avgusta, bio je pun stranih turista. Dok smo ispijali kafu na jednoj od terasa koja ima pogled na Gospu od Škrpjela, činilo se da smo u nekoj drugoj državi. Negdje gdje se rijetko čuje naš jezik osim kod ljubaznog osoblja lokala. Zatim smo se uputili u muzej grada Perasta gdje su nas dočekale ljubazne Danijela Đukić – etnolog, Aleksandra Simeunović-istoričarka umjetnosti i mr Marija Mihaliček-istoričarka umjetnosti. Sve tri su više godina kustosi muzeja i bile su veoma raspoložene za razgovor o muzeju grada Perasta i Perastu uopšte

Danijela Đukić, kustos, etnolog

Predstavite nam ukratko muzej grada Perasta i njegovu postavku?
Muzej grada Perasta se po svojoj građi svrstava među najznačajnije muzeje u oblasti pomorstva na cijeloj istočnoj obali Jadranskog mora. Bogati muzejski fond razdijeljen je po zbirkama: istorijsko-umjetnička (barokni portreti, slikarska umjetnička djela rađena uljem na platnu, akvareli, crteži, ikone), zatim etnografska (nošnja, oružje, nakit, predmeti za pokućstvo i brodove, alatke-ribarske) i pomorska zbirka (brodske i navigacione sprave, kartografija- pomorski atlasi, navigacione mape, modeli jedrenjaka). Osim zbirki, muzej posjeduje bogatu arhivsku građu opštine Perast od 1441 – 1945. godine, kao i arhiv Peraške škole od 1870 – 1950. kao i brojne arhivalije: diplome, priznanja i povlastice ispisane na pergamentu ( od 16. do 19. vijeka).
Muzej čuva i dijelom izlaže muzejski materijal, biblioteku i arhiv porodice Visković (1457-1927).
Podaci o etnografskoj zbirci Muzeja Grada Perasta:
Najvećim dijelom predmeti etnografske zbirke su prikupljeni poklonom stanovnika Perasta i Boke Kotorske i broji oko 500 komada muzejskih predmeta. S opbzirom na karakter predmeta, podijeljena je na podzbirke: oružje, nošnja, nakit, mobilijar, zastave i podzbirka upotrebni predmeti ( u koju spadaju predmeti korišćeni u domaćinstvima kao i predmeti iz pomorske zbirke, korišćeni na brodovima).
Peraški mač je vezan za veliku bitku Peraštana sa Turcima 15.maja 1654. kada su uspjeli da odbrane Perast i dobiju bitku protiv Turaka. Peraški mač je od tog perioda dospio u Perast kao poklon u znak počasti na slavnu pobjedu Peraštana, mada neki elementi na njemu upućuju na pretpostavku da se mač i prije te bitke nalazio u Perastu.
Bogatu podzbirku nošnje čini nošnja peraške mornarice (mornarska i oficirska), kao i djelovi muške i ženske narodne nošnje (risanska - muška i lastovska-ženska), kao i djelovi koji su se nosili uz nošnju, napr. muški platneni ćemeri i ženske torbice.
Nakit etnografske zbirke čine ženski ukrasni predmeti, srebrni ćemeri, pafte, narukvice. Mobilijar etnografske zbirke sačinjavaju prelijepi saloni iz memorijalnog muzeja Visković i porodice Balović, venecijanska ogledala, komode i djevojačke škrinje. Saloni i ogledala su sa elementima barokne izrade namještaja. Podzbirku zastava čine zastave (od svile): venecijanska, austrijska, turska i ruska.
Izdvaja se dio mletačke zastave sa grbom grada Perasta, sa natpisom u gornjem desnom uglu pisanim latiničnim slovima: “ Milim roditeljima, hrlim Peraštanima, de Sarno”. Zastava je neravno iskidana sa svih strana. Ruska zastava sa svtim andrejskim krstom je poklon, kao trofej, Matiji Zmajeviću poslije pobjede ruske flote pod njegovim zapovjedništvom nad Šveđanima kod Ganguta u južnoj Finskoj 1714. od ruskog cara Petra Velikog. Matija Zmajević, kapetan, kasnije viceadmiral ruske flote.
Među upotrebnim predmetima korišćenim u domaćinstvima ističu se vrijedni komadi porcelanskog posuđa (zdjele, tanjiri, bokali), lampe tzv. fjorentine-lampe na ulje, izrađivane u Firenci iz 19.vijeka, kod nas su poznate pod nazivom lukijerne, grijači za krevet-skaldaleti i veoma interesantan roštilj na satni mehanizam - đirorošto i mnogi drugi.
.Iz pomorske zbirke izdvajaju se navigacioni instrumenti: busole, kompasi (olujni kompas čiji je tvorac Peraštanin Frano Visković), durbini, kao i brodski upotrebni predmeti od kojih izdvajamo brodski samovar.

Palata Bujović

Palata Bujović

Palata u kojoj se nalazi Muzej grada Perasta je jedan od najpoznatijih spomenika profane arhitekture 17. vijeka na istočnoj jadranskoj obali. Ističe se arhitektonsko-stilskim vrijednostima i kvalitetom gradnje. Podigli su je braća Ivan i Vicko Bujović 1694. na samoj obali mora. Gradnjom puta uz more početkom 19.v. palata je, kao i cijeli Perast, izgubila nešto od svoje ljepote.
Građena je u duhu renesansnih arhitektonskih načela, sa baroknim detaljima na otvorima, plitkim balkonima i prostranoj terasi sa balistradom, na kojoj je grb porodice Bujović. Terasa počiva na trijemu koga čine masivni četvrtasti stubovi povezani lukovima. Tri zapisa u kamenu bilježe da je palata sagrađena za udobnost vlasnika i njihovih prijatelja, godinu gradnje i ime arhitekte Giovani Batista Fonte (u arhivskim dokumentima se pominje kao G. B. Fontana). Svojim unutrašnjim rasporedom odstupa od uobičajenih prostornih rješenja u palatama i kapetanskim kućama toga vremena. Prostrana dvorana na prvom spratu ističe reprezentativnu namjenu palate, a arhivske vijesti potvrđuju da je porodica Bujović živjela u starijoj kući uz koju je palata podignuta.
Palata Bujović je jedan od simbola “zlatnog doba“ Perasta, koje je uslijedilo poslije oslobađanja dijela Bokokotorskog zaliva (od Risna do Herceg Novog) od turske vlasti krajem 17. vijeka. To je vrijeme punog zamaha pomorske trgovine, što uslovljava ekonomski i kulturni uspon Perasta, koji postaje najznačajniji centar pomorstva i pomorske trgovine u Boki.
Aleksandra Simeunović, istoričarka umjetnosti, kustos

Šta obuhvata ta istorijsko-umjetnička zbirka?
Obuhvata ukrasne predmete koje su pomorci donosili sa putovanja. Oni nemaju nikakvu upotrebnu svrhu, kako ja kažem to su predmeti koji definitivno nemaju nikakvu ulogu osim što kupe prašinu. To su razne skulpture, zatim vaze, koje su upotrebno funkcionalne.
Ko je prisutan na portretima poznatih kapetana iz Perasta?
To su kapetani iz bogatih kapetanskih porodica , kao prvo porodice Visković, zatim Zmajević, Martinović, Bujović, koji je vlasnik i ove palate u kojoj se nalazi muzej, zatim Kolovići. Na drugom spratu su potomci ovih porodica koji su sa istim imenima i prezimenima ali su različito obučeni jer je razlika oko 150 do 200 godina između njih i njihovih predaka.
Koliko su zbirke muzeja prilagođene i dostupne turistima koji dođu u Perast da čuju tu priču od prije četiri-pet vjekova?
Perast je jedna velika priča za sebe. Mi zaposleni u muzeju po struci istoričari umjetnosti i etnolozi, možemo priču o muzeju da ispričamo, postavka u muzeju može da se vidi, a sve što zanima turiste mogu nas da pitaju i da se informišu. Pošto su dostupne razne informacije, smatram da ne bi trebalo kupovati izdanja koja nemaju prave informacije.

Koliko Peraštani žele da pokažu muzej turistima koji dolaze?
Peraštani vole svoj grad i veoma su ljubazni da ga pokažu turistima i da ih upute i dovedu u muzej. Trude se da ljudima koje to interesuje daju maksimum informacija.

Šta najviše interesuje turiste iz drugih zemalja koji dolaze u muzej?
Zavisi odakle su. Konkretno, Rusi traže da vide Matiju Zmajevića i kapetana Martinovića. Radim ovdje 12 godina, svi Rusi prvo traže njih da vide a onda ostalo dolazi na red. Oni su njima poznati i dan danas. A drugi kako ko. Nekoga zanimaju knjige, nekoga namještaj, nekoga oružje i sl.
Koliko je danas interesovanje za posjete muzeju u odnosu na ranije godine?
Do unazad dvije- tri godine bilo je dosta posjeta. Dolazilo je dosta Francuza ali i ostalih. Dnevno je preko agencija dolazilo i po nekoliko autobusa dok nije počela kriza prije tri godine. Danas većine tih agencija i nema, tako da nema ni turista organizovanih na taj način.

Mr Marija Mihaliček, istoričarka umjetnosti, savjetnik muzeja

Magistrirali ste na temi „Porodična kulturna baština u turističkoj ponudi – ostavština porodice Visković u Perastu“, o čemu se govori u Vašem radu?
Tu se radi o jednoj vrsti legata, koja je 70-ih godina 20. vijeka ostavljena u nasljeđe te čuvene peraške porodice. Oni su ostavili kotorskoj opštini svoju palatu u Perastu sa svim što je bilo u palati. Znači, mobilijar, slike, izvanrednu kolekciju oružja, kao i izuzetno vrijedan porodični arhiv i sve ostale sitnice koje su se zatekle u njihovom domu. Pošto je zemljotres oštetio palatu, sav muzejski inventar je prenesen u Muzej grada Perasta u palatu Bujovića. A palata Viskovića i danas je ruševina. Njena sudbina i dalje je neizvjesna, mada u Ugovoru nasljednika koji su predali palatu na upravljanje opštini stoji izričito klauzula da je pokretna imovina palate neodvojiva cjelina sa palatom. Sada je taj dio pokretnog fonda u Muzeju grada Perasta, ali po svim pravilima trebalo bi da se vrati tamo gdje pripada, znači u palatu Viskovića, gdje je jedno vrijeme (od 1970-1979) postojao memorijalni muzej porodice Visković u sklopu Muzeja grada Perasta. Tako nešto trebalo bi da se uradi nanovo, po nekim savremenim muzeografskim standardima, ali da se ispoštuje čitava dokumentarnost jedne porodice, jednog života koji je tekao u toj palati stoljećima kroz jedan dug vremenski period. Moja ideja je bila da pokažem na primjeru palate Viskovića i ostavštine porodice Visković kako se u Boki može valorizovati kulturna baština kao turistički proizvod. Ne moramo mi da izmišljamo ništa, priče postoje samo ih treba učiniti dostupnim turistima.
Vidi se da volite svoj posao i da ste mu na pravi način posvećeni.
Naravno, volim ga upravo zbog kontakta s ljudima. Sada mi je došao kolega iz Vojvodine. Znate, kulturnjaci se pokrenu. Dođu na more, pa onda svrate u muzej pa ih onda pokrenemo.
Kako reaguju turisti na postavku muzeja?
Turisti koji dolaze su takođe znatiželjni. Nijesu tu samo zbog mora već svrate u muzej pa hoće da upoznaju istoriju. Pogotovu kad su u ambijentu kao što je Perast. Njih zanima i kulturni ambijent. Oni dođu pa kažu bili smo na Gospu od Škrpjela, bili smo u muzeju i pitaju šta još možemo da vidimo. Ja njima nažalost kažem da imamo predivnu tvrđavu ali je ona nedostupna jer je zarasla i ne možete doći do nje.
Govorite o tvrđavi iznad Perasta?
Naravno. Ona nema sadržaja, ali je interesantna kao arheološki lokalitet da je ljudi obiđu, pa palate, pa ulice Perasta. Jedina dobra stvar u Perastu od prošle godine je novi režim saobraćaja. U stvari zaustavljen je promet saobraćaja kroz Perast. To je zaista izvanredna stvar, jer smo svi bili po malo skeptični i nismo vjerovali. Međutim, taj projekat je zaživio i on je odličan. Doduše, prođe po neki automobil ali ih ipak nema u onolikoj mjeri kao ranije.
U kakvom je sada stanju palata Viskovića?
Ona je danas, nažalost, samo ruševina.
Postoji li neki plan za njeno obnavljanje?
Mi imamo neke ideje, ali, nažalost, nas niko ne pita. Palata Visković nesporno, pravno je obavezano Ugovorom, mora da se sačuva.
Većina te imovine je u Muzeju grada Perasta?
Ona je tu zato što je palata porušena u zemljotresu. Međutim, muzej ne bi bio osiromašen da se ta imovina dislocira a grad Perast bi dobio još jedan muzej. Ne mora cijela palata, ali sprat jedan koliko je i bilo ranije da bude muzej. A drugi dio palate bi mogo da se iskoristi za galerijski prostor u prizemlju, turistička agencija u lođi i da ima različite sadržaje. Ali, vidite šta se dešava. Urađen je nacrt urbanističkog plana Perasta i tamo su sve kuće u prvom nizu pored mora predviđene za hotele. Mislim da je to velika greška. Palata Visković bi po tom projektu trebalo da bude hotel sa memorijalnom sobom Viskovića. Tu imamo i fortifikacioni objekat, imamo najstariju kulu, pa dio barokne palate, pa njenu nadogradnju iz 19. vijeka. Znači jednu sukcesivnu gradnju gdje se može i život u Perastu i razvoj Perasta sagledati. Ona je centar. Ima svoj mali vrt, svoju lođu. U svakom slučaju bi od nje trebalo napraviti nešto značajnije od samog hotela, iako hotel može da se napravi na bilo kojoj lokaciji. Ali svaka kamena kuća, kapetanska obična kuća ili kapetanska palata u Perastu je vrijedna sama po sebi. Kada se radi o objektima poput palate Visković, palate Smekija, palate Mazarović, palate Balović, one imaju svoj sadržaj. Trebalo bi dobro razmisliti kako je revitalizovati, kojim sadržajima je ispuniti. Ne samo praviti apartmane i hotele već urediti život u Perastu na način koji je primjeren tom kulturnom nasljeđu, jer i turisti to očekuju. To ne moraju biti samo postavke muzeja koje imamo i te dvije crkve koje su otvorene a ostalo ništa. U turističkom smislu trebalo bi sve aktivirati. Sada ne govorim o manifestacionom turizmu i drugim sredinama kako animiraju turiste, ja to ne znam, ali ovdje govorim o muzejskom blagu koje treba turistički valorizovati i učiniti ga dostupnim turistima u ukupnoj ponudi. Šta je Boka bila u prošlosti to se danas pomalo na neki način kruni jer savremena gradnja je vrlo agresivna. Naravno, treba da se gradi i razvija ali istovremeno da se vodi računa o kulturnom nasljeđu.
Koliko je moguće dati prostora novoj gradnji i razvoju a ujedno sačuvati to graditeljsko nasljeđe i očuvati održivu arhitekturu?
Perast je u svakom slučaju nešto drugo i on ima zaštitu. Perast je jos pedesetih godina zaštićen kao grad muzej. Nekada je bila i tabla sa natpisom „Zakonom zaštićeno“, toga sad više nema ali bez obzira Perast je kao cjelina zaštićen kao spomenik kulture, pojedini objekti su zaštićeni. Kada sam pominjala urbanistički plan, on još nije izglasan i samim tim nije validan dokument, znači ostavlja se prostor za neke korekcije. Nama u Perastu smeta svaka eloksirana bravarija i svaki otvoreni prozor i slično. Ali turista koji dođe na dva sata i prođe, za njega je to živopisno mjesto i on ne vidi te detalje koji nama smetaju. Perast je donekle ali nedovoljno zaštićen od savremene gradnje. Dešava se, recimo, da kamene stepenice, koje su tradicionalni arhitektonski oblik, urbanistički, gdje imate dvije paralelne ciste povezane skalinama i sad dođe neko odozgo sa magistrale, sruši pola tih skala i zabetonira da bi mogao doći autom do kuće. To su stvari koje su nedopustive i koje bi trebalo rigorozno sankcionisati.
Koliko su ruševine starih palata sačuvane, grbovi i kamen od devastacije?

To je jedno vrijeme bila prava pošast. Sa palate Viisković, koja je nezaštićena cjelina u smislu ruševine, koja svakim danom propada, sem jednog dijela jedne lođe koja se na inicijativu NVO Expeditio, uključujući i Zavod za zaštitu spomenika, malo zaštitila, napravio se krov. Ali to je samo jedan mali segment tog kompleksa, te građevine, a sve ostalo je ostavljeno na milost i nemilost jer zbog finansijskih razloga nije zaštićeno na pravi način. Prije desetak godina otkrili smo da je nestao kameni grb sa palate Viskovića. Jedna od osobenosti palata su upravo ti grbovi. SUP je bio obaviješten jer je mnogo stvari odneseno, grla od bisti, kamen u Dobroti, Ljutoj i Perastu. Pronađeni su ti predmete, grb kao i još stvari i vraćene.
Recite nam nešto više o arhitekturi peraških palata u vrijeme baroka.
Mi smo sada u najljepšoj baroknoj palati Perasta. Prema nekim istoričarima umjetnosti, palata Bujovića koja je građena 1694. godine jedna je od najljepših baroknih palata na čitavoj istočnoj obali Jadrana. U Perastu ima dosta palata uz samu obalu, s dobrim proporcijama, dekoracijom oko prozora i vrata, predivnom terasom i voltovima. Palata Bujovića je jedna od najljepših.
Ko je arhitekta palate Bujovića?
To je jedna od rijetkih palata u Boki za koje je poznato ime arhitekte. To je Đovani Batista Fonte kako je zabilježio na kamenoj ploči palate. Don Gracija Brajković značajni istraživač peraške prošlosti i kulture u peraškom arhivu pronašao je ime arhitekte Đovani Batista Fontana, koji je u palati Bujović ostavio spomen svog imena, ali je sigurno projektovao i neke druge objekte u Perastu prije palate i poslije uprkos legendi koja je prisutna da mu je to posljednje djelo. Legende postoje za sve znacajnije objekte u svijetu. Međutim, činjenica je da je Fontana ili Fonta živio u Perastu, imao porodicu. Možda peraški arhiv čuva neke podatke o toj legendi, ali ja mislim da ipak nije istinita.

S obzirom da ste tri decenije u muzeju Perasta, recite nam šta obuhvataju zbirke?

Imamo raznovrsnih eksponata. Gotovo sve što vidite je iz Perasta. Ikone su iz Orahovca kupljene 60-ih godina , ali uglavnom je sve drugo vezano za prošlost i kulturu Perasta. Biti kustos muzeja grada Perasta je za mene izazov. Ja vodim istorijsko-umjetničku zbirku a to je izazov da ono što svakog dana gledate, sa čim se susrećete, treba da objasnite posjetiocu ili čovjeku od struke koji nekad više zna jer se specijalizovao za pojedinu oblast, to vas tjera da radite, da istražujete i da pokušate da složite sliku o svemu tome.
Tu su portreti poznatih peraških porodica, slike brodova, kolekcija oružja, upotrebni predmeti. Ono što je mene posebno zanimalo, u čemu sam uživala istražujući su stare karte , to je bibliotečki materijal . Imamo u muzeju nekoliko starih karata kao i pomorskih karata koje su kao muzejski predmeti vrlo atraktivni.
Iz kojeg su vijeka?
Uglavnom iz 18. vijeka. Imamo kartu Boke Kotorske koja je vrlo rijetka. Ima samo nekoliko primjeraka. Štampana je u Veneciji 1716. godine. Ona je slična karti čuvenog kartografa Koronelija, ali je ona osobena po tome što sadrži obilježene granice peraške opštine, što nema ni na jednoj karti. Imali su jedino Dubrovčani koji su kod Koronelija naručili kartu Dubrovačke republike i ta karta postoji. E Peraštani su tako nešto naručili i ta karta se danas reprodukuje i imaju je mnogi, međutim. malo njih zna njenu priču. Jer Perast nije samo ovo kilometar puta i malo obale, nego je Perastu pripadao i dio Kamenara - Đurići, Kostajnica, Glogovac i za to vrijeme je imao relativno veliku teritoriju u odnosu koliko je mali grad. Peraštani su imali posjede na Hercegnovskoj rivijeri jer su pomagali u oslobađanju Herceg Novog od Turaka i za te zasluge su dobijali najbolje feude turske vlastele koja je pobjegla.
Tu su i amfore, koje su mnogo, mnogo starije od svega ostalog?
Imamo jednu malu kolekciju amfora koja je donesena u muzej prije nekih petnaestak godina. Bila je velika najezda ronilaca koji su istraživali po zalivu, bila je akcija i donijeli su te amfore. Oko Sv. Đorđa i Gospe od Škrpjela se nalazilo puno takvih amfora, mada nijesu ništa posebno.
Šta biste posebno izdvojili?
Sve je posebno u Perastu. U magistarskom radu kao zaokruženoj cjelini više sam se bavila porodicama, ne samo pomorcima koji su dali svoj doprinos gradnji, već i kulturni doprinos. Svaki pomorac iz Boke Kotorske je dao doprinos. Nisu oni samo gradili svoje palate, donosili venecijanska ogledala i slično. Oni su bili duboko religiozni. Podizali su crkve u Boki.
U muzeju postoji istorijsko-umjetnička zbirka u kojoj su prisutni portreti uglednih Peraštana, pomorska zbirka koja ima makete brodova, etnografska zbirka koja ima izvanrednu kolekciju hladnog i vatrenog oružja, nakit, nošnju. Imamo nekoliko primjeraka predivnih nošnji ali nijesmo u mogućnosti da ih izložimo jer nemamo vitrine, lutke i potreban način.
Zaostavština Viskovića?
To je zaokružena cjelina. Portreti, mobilijar, venecijanska ogledala, portreti svih Viskovića, slike njihovih brodova, brodske opreme, njihovog ordenja, koje su dobijali u 19. vijeku od raznih evropskih vladara, nadasve biblioteka od nekoliko hiljada knjiga, nihova porodična biblioteka. To je jedina kompletno sačuvana biblioteka jedne pomorske porodice.
Postoji li šansa da se ta biblioteka digitalizuje?
Kako da ne postoji. Upravo uz biblioteku je NVO „Notari“ koja je u svoj program uvrstila zaštitu tog arhiva i nekoliko stručnjaka radi na tome. Digitalizacija je svakako moguća, ali taj papir pergamentske diplome iz arhivske građe koje se kod nas izlažu traži zaštitu. U peraškom arhivu imate izvanredne podatke iz istorije Perasta ali ukoliko se tom arhivu u dogledno vrijeme ne posveti pažnja kroz konzervaciju i restauraciju, ona neće biti više upotrebljiva. Kod nas su teški uslovi kao što se vidi. Sada nemamo ni običnu klimu koja bi bar malo smanjila temperaturu ljeti a zimi podigla za koji stepen, tako da su temperaturne oscilacije ogromne. Zimi je velika vlaga koja fizički razjeda i papir i pergament i platno i uništava kulturno nasljeđe.
Šta treba uraditi da se promijeni odnos prema kulturnom nasljeđu?
Način na koji se odnosimo prema kulturnoj baštini govori o nama. Odnos koji imamo prema svojoj prošlosti i prema kulturnom nasljeđu veoma je važan jer po tome će nas ljudi cijeniti. Ima sredina koje više ulažu u sve to, ali kod je to drugačije zbog nedostatka sredstava.
Da li je samo materijalna situacija uzrok nebrige?
U pravu ste. Uz malo dobre volje mogu se neki pomaci uraditi. Od jednog čovjeka, jedne institucije, od načina rada, zavisi mnogo...(kompletan intervju pročitajte u štampanom izdanju).

Razgovaral: Radmila Krgović