Prvi je vikend septembra. Lijepo vrijeme. Krećemo rano iz Podgorice za Šavnik. Usput nam se pridružuje Miško Kosić iz Nikšića, naš vodič i moj gost emisije "Trag sedmice" na radiju "Homer",  koju radimo uživo iz Komarnice, a koja  počinje u 9:15h. Treba stići na vrijeme na željenu poziciju. Drugi vodič kanjoninga, Slobodan Milatović pridružiće nam se  kasnije sa ostatkom ekipe. Mirno jutro. Radujem se svakom vikendu provedenom u prirodi. Ovaj je poseban jer opet prolazim kroz kanjon. Čudesan je taj osjećaj kada pođete u prirodu van obaveza, stresova, gužve i kada nijeste zategnuti kao struna. Za sve vas koji nijeste bili u ovom kraju, malo podataka o Šavniku, klimi, biodiverzitetu, lokalitetima, kulturnom i prirodnom nasljeđu. 

 Bungalov u Pošćenju, foto: Radmila Krgović

Šavnik je mjesto sa posebnom prirodom, najjačim i najraznovrsnijim kolorima  koji djeluju nestvarno, pogotovo s jeseni kada lišće počne da žuti, što govori o bogatoj i raznovrsnoj flori ovoga kraja. Mjesto  junaka, poznatih bitaka, pisaca, ljubitelja sporta, narodnih legendi, ostataka minulih epoha u priči i djelu. Mjesto kuda su prolazili putevi starih civilizacija. Šavnik je mjesto koje vas opije ljepotom prirode, vrhova okolnih planina, vodopadima rijeka, mirnoćom jezera i očuvanošću prirode. Vjerovatno je za to zaslužan mali broj stanovnika u ovoj opštini. 

 

Do građenja prvih kuća na mjestu današnje varoši, na rijeci Šavnik su postojala dva seoska mlina, previški i petnjički. Početkom 1861. godine u Drobnjak je iz Bjelopavlića došao pop Luka Đurović, koji je na nagovor svog ujaka, zajedno sa Radom Šujovim Karadžićem okrijepio petnjički mlin i u njemu otvorio mehanu i dućan. Te iste godine pop Luka načini i kuću na samom ušću Šavnika u Bukovicu. Kuća je bila prizemljuša i suvomeđa, prekrivena slamom i krovinom. Posle toga kuću je sagradio Đoko Radulović, tufegdžija iz Lješanske nahije, a nakon njega i Risto Ivanović, kovač iz Pljevalja. Tako, dakle, prve tri kuće koje su podignute u Šavniku, bile su: mehana sa dućanom, tufegdžinica (radnja za popravku oružja) i kovačnica. Prvu privatnu kuću u Šavniku počeo je da zida Tripko Tomić sa Previša, a potom su kuću podigli i Pekići. Tako je nastala varoš, koja dobi ime po šavicama - vrbovom pruću koje se koristilo kao krovni pokrivač. Ubrzo je varoš postala privredni, trgovački i politički centar drobnjačkog plemena. Posle ujedinjenja 1918. godine Šavnik je postao administrativno središte cijelog durmitorskog kraja (www.savnik.me).

Restoran Jatak u selu Pošćenje, foto: Radmila Krgović

Opština Šavnik obuhvata oko 555km2. Ima 2077 stanovnika. Teritorija opštine Šavnik smještena je na padinama, u dolinama i na površima planinskih masiva: Durmitora na sjeveru i sjevero-zapadu, Sinjavine na sjeveru i sjevero-istoku, Moračkih planina na istoku i jugo-istoku, visoravni Krnovo na jugu i planine Vojnik na jugu i jugo-zapadu. Varošica Šavnik se nalazi na nadmorskoj visini od 840 mnm,  na sastavcima rijeka: Bijele, Bukovice i Šavnika koje čine rijeku Pridvoricu. 

 

 

detalj iz kanjona rijeke Bijele, foto: Radmila Krgović

 

Šavnik je udaljen od Nikšića 41km a od Podgorice preko Nikšića  90km i od aerodroma Golubovci 100km. Šavnik je povezan sa crnogorskim primorjem i širim regionalnim prostorom, novim putem koji je urađen na relaciji Risan – Nikšić - Žabljak kojim se  razvojne šanse Šavnika značajno uvećavaju. 

 

 

Putevi su oduvijek vodili progresu. Izgradnja puteva je neophodna infrastruktura za privredni razvoj. Otvaranjem najfrekventnije saobraćajnice u Crnoj Gori, magistralnog pravca Risan – Žabljak – Pljevlja – Prijepolje – Beograd, koji je smjer od međunarodnog značaja, Šavnik se našao na veoma povoljnom položaju prema brojnim turističkim disperzivima zapadne Evrope, zapadnog i istočnog dijela centralne Evrope i istočne Evrope. Turistička tražnja je prisutna i iz gradova iz Crne Gore, kao Podgorica i Nikšić, gradova crnogorskog primorja i Žabljaka kao najznačajnijeg turističkog centra Durmitorskog Regiona koji predstavlja ključno emisiono područje za Šavnik, posebno tokom ljetnjih mjeseci. Sve ove zone se mogu usljed ekonomskog i kulturnog napretka pomjerati u svim pravcima. Često gosti dolaze iz svih zemalja Evrope i šire koji borave na Žabljaku, svrate u Šavnik. 

 

 

Pogled na Durmitor, foto: Radmila Krgović

 

Opština Šavnik je područje u kome vlada izrazito planinska klima, sa dugim hladnim i sniježnim zimama i kratkim ljetima. Međutim, u samom Šavniku i cijeloj drobnjačkoj uvali klima je umjerena, sa ne velikim padavinama zimi i toplim ljetom. Srednja godišnja temperatura Šavnika iznosi 8˚C,  do 210 sunčanih dana godišnje. 

 

 

Mrežu vodenih tokova Šavnika čine rijeke: Bukovica, Tušinja, Bijela, Komarnica, Pridvorica, Grabovica i kratak tok Šavničke rijeke. 

 

 

 

Pridvorica je lijeva i vodom najbogatija pritoka Komarnice. Nastaje sastavom Pošćenskog potoka, Šavničke Glave, Bukovice i Bijele, kod Šavnika, na koti 833 mnm. Prima povremeno potoke sa desne strane iz područja sela Pošćenje i Pridvorice, a sa lijeve strane od potoka Šiškovca u području sela Mokrog.

 

Skakavica, odnosno Grabovica, nastaje od Morave, koja nastaje između vrhova Ramo i Struga (1642). Morava i Studen se sastaju u ataru sela Grabovice, na koti 1250mnm.To je lijeva i jedina pritoka rijeke Gornje Komarnice. Riječna dolina je usječena u sprudnim krečnjacima, a njen je nivo prosječno oko 200 m iznad nivoa rijeke Komarnice. Rijeka Grabovica prima vode iz nekoliko slabih izvora koji izviru iz flišnih slojeva duž njene lijeve sjeveroistočne strane. 

 

 

 

Gornja Komarnica, uzvodno od uliva Pridvorice, nastaje od niza povremenih i stalnih izvora na južnim padinama Durmitora: Štita (2236 mnm) i Uvite grede (2199 mnm) na sjeveru; Lojanika (2091 mnm) na zapadu i Sedlene grede (2227 mnm) na istoku. Među tim izvorima najvažniji su Šarban (1680 mnm) i Sopot (1600 mnm). 

 

Vode ovih i niza manjih izvora slivaju se ka jugu i sastaju se na koti oko 1510 mnm, gdje počinje Komarnica. Najveće količine vode Pivi daje upravo rijeka  Komarnica koja je dužine oko 43 km, računajući sve do ispod južnih padina masiva Durmitora  (Sedlo 2226 mnm). Od nastanka kod Pošćenja, Komarnica teče ka jugu, a odatle prema jugozapadu do kote 718 mnm, gdje sa lijeve strane prima vode rijeke Pridvorice. Komarnica prima vode od više povremenih i stalnih vodotoka i izvora. Među vodotocima, pored Pridvorice, najbogatija je njena lijeva pritoka Grabovica, koja se zbog strmog pada , poslednjih 500 m naziva Skakavica. Skakavica se u Komarnicu uliva na oko 1.5 km sjeverno od Pošćenja, na koti 950 mnm. Sliv Komarnice je podložan eroziji, naročito gornji dio. Donji dio je izložen velikom akumuliranju i taloženju glacijalnog materijala iz područja južnog Durmitora i sjevernog Vojnika. Tako je korito Komarnice konstantno izloženo ispunjavanju i nagomilavanju morenskog materijala. 

 

 

 

Kraj sela Pošćenje nalazi se Pošćensko jezero (210x159x3,5m). Ovo jezero je nekada bilo mnogo veće ali  je močvarna vegetacija doprinijela njegovom smanjivanju. Vodu dobija otapanjem snijega, padavinama i sa tri manja izvora. Kraj Velikog jezera nalazi se i Malo Pošćensko jezero. 

 

NP „Durmitor“ prostire se na dijelu teritorije opštine Šavnik, obuhvatajući Boljske grede i gornji dio kanjonske doline Komarnice. Zbog svojih izuzetnih vrijednosti koje prevazilaze nacionalni okvir, NP se od 1980. godine nalazi i na UNESCO-voj Listi Svjetske kulturne i prirodne baštine. Studijom revizije granica koju je tokom 2010. godine izradio Zavod za zaštitu prirode predlaže se, pored ostalog, pomjeranje granica NP Durmitor unutar opštine Šavnik, tako da se obuhvati i šumski kompleks Dragišnice, dok je uključenje kanjona Nevido u NP dato kao moguće (opcionalno) ali ne i obavezno. U odnosu na cjelokupnu endemičnu floru masiva Durmitora čak 77% otpada na visokoplaninske sa ograničenim rasprostranjenjem (čak 122 endemične vrste). Floru Durmitora karakterišu brojni, veoma stari, oblici koji su preživjeli ledeno doba, kao što su: durmitorska divizma (Verbascum durmitoreum), Braunblanketijev odoljen (Valeriana braunii-blanqueti), Blečićeva runjika (Hieracium blecicii), Glišićev zvončac (Edraianthus glisicii), Tarski zvončac (Protoedraianthus tarae). 

Ove vrste kao i medvjed, divokoza, srna, vidra, vuk, riđa lisica i mnoge druge mogu se sresti i tokom uobičajenih šetnji ovom planinom. 

U Šavniku se nalazi veliki broj spomenika kulture, sakralnih objekata, industrijeske arhitekture, inženjerske arhitekture, potencijalnih arheoloških lokaliteta, tradicionalne arhitekture,  memorijalnih objekata i kulturnih pejzaža. Za ovu priliku ćemo nabrojati samo neke od najznačajnijih: manastir Bijela sa crkvom Svetog Đorđa koji je ove godine proslavio 1000 godišnjicu osnivanja, manastir Podmalinsko sa crkvom Svetog Arhangela Mihaila, Crkva Sv. Arhangela Mihaila u Petnjici, Kuća Novice Cerovića u Tušini, crkva Sv. Jovana Krstitelja na Mljetičku, crkva Sv. Nikole u Kosorićima i dr. 

Interesantan je podatak da je iz Šavnika metodom „ruka-ruci“  1252. godine siga prenošena za izgradnju Manastira Morača. 

 

Tehnička arhitektura na ovom području, značajna sa aspekta očuvanja istorijskih, kulturnih i ambijentalnih vrijednosti, predstavljena je u prvom redu ostacima starih puteva i starim mostovima. A to su: 

-Ostaci karavanskog puta Dubrovnik – Carigrad, 

-most na Bukovici, prema predanju podignut u 16. vijeku,  

-Odov most na rijeci Bijeloj, 

-jedan broj manjih drvenih mostova, 

-stari rudnik i mini elektrana na ušću Bukovice u Bijelu.

 

Od potencijalnih arheoloških lokaliteta najpoznatiji su: 

•područje kanjona Komarnice od sela Duži do Dubrovskog, ostaci karavanskog puta Dubrovnik – Carigrad na potezu Šavnik – Bukovica (sela Previš – Godijelji – Bijeli Mramor – Gornja Bukovica),

• niz lokaliteta lociranih uz navedeni karavanski put: Bijeli Mramor kod Ivice, Lupoglav, Krvava Lokva, Krvavac, Klađe, Rasječeni Kamen, Magareća Stopa: 

•Jelovica – Manastirište ispod sela Duži na ušću Komarnice i Pridvorice;

•Mramorje iz Srednjeg vijeka u selu Bijela, između Radovića polja i rijeke Bijele; 

•Nekropola stećaka locirana uz crkvu Uspenija Bogorodice u Pošćenju; 

•Kričko groblje u Bijeloj; 

•Kričko groblje u Grabovici, 

•Tumuli na lokalitetima u okolini sela Dubrovsko. 

Spomenici i spomen obilježja crnogorskih oslobodilačkih ratova i NOB-a locirani u opštini Šavnik (prema podacima Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture na Cetinju koji su zaštićeni i upisani u Registar) su:

•Spomen Ploča  u vezi borbi sa italijanskim divizijama,  Krnovo;

•Spomen Česma „Dobra Voda“ sa pločom, Timar; 

•Zgrada Tomice Cerovića, Vrtoč Polje; 

•Zgrada škole, Pošćenje; 

•Zgrada u kojoj je za vrijeme rata izginula Drobnjačka četa, Sinjajevina;

•Spomenik palim borcima, Boan; 

•Mjesto pogibije Smail Age Čengića, Mljetičak; 

•Vilina Pećina, Timar; 

•Pećina, Mokro; 

•Spomenik Kričkom vojvodi na planini Ivici, iznad Gornje Bukovice.  

 

U Petnjici  je 2005. godine izgrađen spomen – kompleks „Vukovi korijeni“ posvećen Vuku Stefanoviću Karadžiću.  Počela je ove godine  obnova rodne kuće pisca Borislava Pekića u Šavniku. U Tušini se nalazi rodna kuća jedinog crnogorskog bana, senatora i vojvode Novice Cerovića, najznamenitijeg Drobnjaka koja je pretvorena u muzej i koju posjeti veliki broj turista iz mnogih zemalja. 

 

Praktično čitav prostor opštine Šavnik može se smatrati autentičnim kulturnim pejzažom koji nije u značajnoj mjeri devastiran i izmijenjen ljudskom aktivnošću. 

 

Kanjon je duboki tjesnac oformljen između stijena, obično urezan djelovanjem rijeke. To formiranje traje jako dugo i sam kanjon traje nastaje erozijom koja je potpomognuta vodom. Za kanjon možemo reći da je riječna dolina. 

Najveći i najčuveniji svjetski kanjon je Veliki kanjon (Grand Canyon)  u Arizoni.  Dug je nešto više od 446 km, a dubina na pojedinim mjestima dostiže nevjerovatnih 1800 metara. Drugi najdublji kanjoj u svijetu, a prvi u Evropi je Kanjon rijeke Tare. Njegova dubina dostiže 1600 metara, a sam kanjon je dug 82 kilometra.

U opštini Šavnik se nalaze kanjoni Komarnice, Pridvorice, Bijele i Bukovice. Jedan od najpoznatijih i najposjećenijih kanjona u Crnoj Gori je kanjon Nevidio, koji  je dio Male Komarnice koja izvire u podnožju južnog dijela Durmitora, odnosno, u Dobrom dolu. Ponirući prelazi između Boljskih greda (2091mnm) i Lojanika da bi se ponovo pojavila u pitomoj riječnoj dolini kao stalna Rijeka. Okolina ulaza u kanjon je jedna od najljepših u durmitorskom kraju . Ljepotu ovog kraja čini selo Pošćenje sa dva lednička jezera, periodični vodopad Skakavica koji sa 70-ak metara visoke stijene rasipa vodu koja se uliva u Komarnicu.  Na samom kraju doline, na nadmorskoj visini od 935m počinje ulaz u Nevidio ili “Neviđbog” kako ga nazivaju stanovnici ovog kraja. Sa pravom nosi ovo ime jer se Komarnica odjednom gubi u čudno uklesani ulaz i postaje ljudskom oku nevidljiva.  Dužina kanjona je 1700m a visinska razlika 125m.

 

 

 Ekipa sa vodičima na ulazu u kanjon, Foto: Milija Čabarkapa

 

 

Kanjon Komarnice (2300ha)  je jedan od pet kanjona u Nacionalnom parku Durmitor. Pruža se između masiva Durmitora i planine Vojnik. Litice kanjona su visoke i do 700 m (Boljske Grede), a cijelo područje oko rijeke je gotovo nenaseljeno. Pojedini djelovi kanjona su neprohodni i predstavljaju veliki izazov za alpiniste. Godine 1969, rješenjem Zavoda za zaštitu prirode, kanjon Komarnice je proglašen za spomenik prirode. Shodno Članu 41 Zakona o zaštiti prirode („Sl.list Crne Gore“ br. 51/08) na spomenicima  prirode i u njihovoj neposrednoj okolini, koja čini sastavni dio zaštićenog prirodnog dobra, zabranjeno je vršiti radnje i aktivnosti i obavljati djelatnosti koje ugrožavaju obilježja, vrijednosti i ulogu spomenika prirode.

 

Visina kanjona Nevidio je do 300m a širok je  2 do 3 m i predstavlja izuzetnu turističku atrakciju. Na zaravnima sa obje strane kanjona su dva najstarija drobnjačka sela Pošćenje i Duži. Ukupna dužina rijeke Komarnice je 48 km. Postoji preporuka da se i ovaj kanjon uvrsti u teritoriju Nacionalnog parka. Očuvanje ovih predionih cjelina je od izuzetnog značaja za razvoj aktivnog turizma u opštini Šavnik. 

 

Prve članke o kanjonu Nevidio i ostalim kanjonima u Crnoj Gori, čitaoci su mogli pročitati u časopisu Renome koji se bavi tematikom kulturnog turizma. 

Slijede mpresije Veljka Vujanovića o kanjonu Nevidio iz Renomea broj 2. 

 

 

„U to vrijeme je kanjon Nevidio bio izazov za sve, pa i za mene. Bio sam član četvoročlane ekspedicije (Veljko Vujanović, Dragan Grgurević, pok. Dejo Osmanagić i Zdenko Tomanović) koja je 1975. godine  prošla kroz kanjon Nevido. Prije nas kroz ovaj kanjon su prošli 1965. godine članovi Planinarskog društva „Javorak“ iz Nikšića. Tu sam napravio neke od prvih fotografskih zapisa sa foto aparatom „Retina“ koji mi je poklonio stric, a koji se nakon par godina korišćenja polomio u kanjonu. U to vrijeme proći kroz kanjon Nevido, bio je veliki izazov za nas koji smo bili mladi i željni avantura. Nijesmo znali šta nas čeka u kanjonu. Prethodna ekipa nije mnogo govorila o svom iskustvu. Sa mnogo opreme, krenuli smo u avanturu punu neizvjesnosti, koja nas je obogatila velikim iskustvom i otkrila skrivene čari kanjona Nevido“ kaže Veljko Vujanović, u intervjuu za časopis Renome (br.2, jun, 2010).  

 

Radmila Krgović u razgovoru sa Miškom Kosićem , foto: Milija Čabarkapa

 

 

Da bi se pojedini lokaliteti učinili prepoznatljivim u širem regionu, potrebno ih je promovisati na lokalnom i međunarodnom tržištu. Pored promocije, potreban je kratak i jasan slogan za određeno mjesto, lokalitet, proizvod i sl. Miško Kosić,  prvi vodič kroz kanjon Nevidio, osmišlja slogan „Stvarno je nestvarno“ koji sadrži suštinu  ljepote ovoga kanjona. Kada kažemo za neku fotografiju da „govori više nego hiljadu riječi“ u tom pravcu je uloga i slogana. Esencijalnost i poetska suprotstavljenost značenja riječi opisuju suštinu utisaka koje svako odnese kada izađe iz kanjona Nevido. 

 

„Nekoga može zaplašiti, nekoga zadiviti, ali nikoga ne ostavlja ravnodušnim“ zapisah u reportaži o kanjonu Nevidio, nakon mog prvog prolaska 2010. godine. Tada su me mnogi odvraćali od „lude“ avanture kroz kanjon. Sve dok nijesam došla do tadašnjeg i današnjeg vodiča – Miška Kosića koji mi je na pitanje: „Da li ja mogu da prođem kroz kanjon?“  odgovorio pitanjem: „Zašto ne bi mogla?“.  Ostalo je istorija.  Prošla sam drugi put kroz kanjon  2012. godine sa Milanom Radovićem i ekipom „Visokogoraca Crne Gore“ i opet ove godine, 03. septembra 2016, gdje nam je pored Miška Kosića bio vodič Slobodan Milatović, a u ekipi pored mene, Milija Čabarkapa (fotograf) i dvoje stranaca iz Češke Republike.

 

 www.youtube.com/watch

 

Dogovorili smo da emisiju subotom „Trag sedmice“ na radiju „Homer“ koju vodim i uređujem, odradim sa Miškom iz kanjona Komarnice. Tako je emisija uživo približila slušaocima ljepote kanjona, iskustvo vodiča i očekivanja stranaca u prolasku kroz kanjon. 

Nalazimo se na mjestu koje je ljetos bilo izuzetno posjećeno od strane ljubitelja prirode, izazova, nečega što takvim pojedincima daje osjećaj da su živi. Ljubiteljima avanture, adrenalina, kanjona i još mnogo toga.  Kanjoning je disciplina koja čovjeka brzo osvoji svojom ljepotom, izazovima i stijenama koje su izvajane od strane rijeke. Njenim strpljenjem, trajanjem, vraćanjem u svoje korito, njenim bukovima, kadama, vodopadima, toboganima, skakaonicama i plavetnilom neba iznad njenog korita. Razgovaramo sa kanjoning vodičem, GSS spasiocem, roniocem i poznavaocem drugih aktivnosti kojima se bavi a koje mu pomažu da bude odličan u svom poslu –  sa Miškom Kosićem. 

 

 

Kao i prethodno ljeto. Sezona je počela početkom juna. Turista iz godine u godinu ima sve više i više. Počeli smo prije nekih trinaest godina sa nule.

 

 

Ovdje bih dodao kajp koji imamo na Velikoj plaži i to je aktivnost za kojom je tražnja u porastu jer sve više ljudi dolazi zbog kajpa na plažu. Izgubili smo jedan bandži džamping koji je bio na mostu na Tari. Mislim da bi to trebalo u narednom periodu vratiti, jer je to bilo atraktivno za turiste koji su dolazili u Crnu Goru. Ovdje smo se samo bazirali na aktivnosti ljeti. Imamo i zimi jako dobre planine Durmitor  i Prokletije. Durmitor je  blizu i relativno je dobar za turno skijanje i za ekstremno skijanje. Tako da bih i ovo dodao na ostale nabrojane aktivnosti. 

 

U principu, turisti koji dolaze imaju dosta informacija koje su prikupili putem interneta tako da u većini slučajeva mnogo toga više poznaju nego  građani Crne Gore. Tako da su oni, kad dođu na kanjoning već sedam do deset dana u Crnoj Gori na odmoru. Dva-tri dana na moru a ostatak odmora je u planini. Većina dolazi na Durmitor, manji dio ide na Prokletije. Predlog je da se sa Durmitora ide na  Biogradsko jezero i spuštaju se kanjonom Platija da se svrati u  Podgoricu, zatim Skadar i opet na primorje. To je neki put koji turisti najviše vole da prođu. Napomenuo bih da je u zadnje vrijeme povećan broj  turista na raftingu. Tu je Pivsko jezero koje je nepravedno zapostavljeno. Pošto je dugo 42km, imamo branu od 220m. Mislim da je turistički zapostavljeno i smatram da treba malo poraditi na tome da se bolje reklamira i da se na tom jezeru organizuje što više aktivnosti i biće više turista, što je normalna stvar. 

 

 Ekipa pred ulaz u kanjon Nevidio, foto: Miško Kosić

Gostoprimstvo je to što je dobro prihvaćeno od strane stranaca i da su svi što rade u turizmu gostoprimni. Zatim, sami dolazak stranaca na more je skoncentrisan samo na ljeto. A mogla bi Crna Gora da ima ponudu deset mjeseci. Sa ovakvim udaljenostima mora i planine, gdje za sat vremena možete biti sa mora na planinu i obratno i puno je različitosti na malom terenu i to je nešto što turiste oduševljava. Recimo jutros su bili na more, okupali se. Po podne su prošli kroz kanjon i pred veče mogu da obiđu, recimo Crno jezero, tako da za jedan dan mogu puno toga da vide. 

 

Prije nekoliko godina je jedna evropska komisija dala zadatak da se vidi zašto Evropljani putuju van Evrope, a nijesu posjetili ono dobro što imaju u Evropi. I jedna od tih dobrih stvari je i kanjon Tare. Znači, imali su fotografi zadatak da predstave kanjon Tare i jedan moj prijatelj, fotograf,  Milan Radišić je dolazio i snimao kanjon Tare. To snimanje nije bilo dan-dva kao što bi mi to pretpostavili, nego je par godina dolazio da snima Taru u sva četiri godišnja doba, ujutro, uveče, noću, snimak iz aviona da se predstavi puna veličina kanjona Tare, tako da imamo nešto sa čim treba da se ponosimo, ali i nešto što treba da sačuvamo. Moramo se više truditi da to što imamo sačuvamo za naredne generacije. Normalna stvar je  da ga koristimo ali da ga sačuvamo od devastacije. 

 

Jesam i kao rafter i devedesete godine kad je proglašena Ekološka Crna Gora, tada sam cijelu Taru čistio sa Ronilačkim klubom iz Nikšića. Išli smo gore na splavište i cijelu Taru preronili, očistili od guma, od smeća, tako da dobro poznajem Taru. U gornjem  dijelu  je mnogo manje turista nego što je u donjem, zato što su skupi. Da li tu treba nešto uraditi i srediti te takse koje su uvijek bile skupe? U svakom slučaju treba mnogo više turista da bude i u gornjem dijelu, jer za sad mislim da je to vrlo malo i da se treba poraditi na tome. U donjem dijelu na Brštanovici ima mnogo turista i moglo bi to da bude malo i bolje i kulturnije odrađeno jer je puno ljudi, puno ekipa i ovakvih i onakvih. 

 

U pravu ste. Sankcije i samo sankcije. Ako neko ne plati kaznu za ono što je uradio, on će i dalje da nastavi sa devastacijom. Kao jedan od primjera bih naveo akciju „Neka bude čisto“ koja po mom mišljenju nije trebala da traje toliko dugo. Jednu, dvije godine, treću godinu kamere i taj što je bacio smeće, treba da plati kaznu, ne treba ostali građani da plaćaju za to. Svi ti radnici dobijaju platu iz budžeta. Zašto ja da plaćam ako nijesam bacio smeće? Znači, onaj ko je bacio smeće ... radite sa kamerama i rješava se sve. Tako i za Taru i za sve djelove Crne Gore. Samo kazne, sankcije i to je lijek. 

 

Na pojedinim mjestima jednostavno sjednete i kao niz tobogan se spustite u vodu, foto: Milija Čabarkapa

 

U principu, stanovnici kanjone Crne Gore gledaju kroz kanjon Nevidio. Što za turizam i jeste najpristupačniji i najljepši vodeni park u svijetu. Na 1700m ima toliko dobrih stvari, malih vodopada, jezerca i svega ostalog  ali za kanjon Međuriječke rijeke je mnogo dobar i sad sve zavisi u kom je terminu čovjek išao. Pitanje je koliki je bio vodostaj Međuriječke rijeke. Prvi vodopad koji se srijeće je 31m a poslije ima nekih po 15, 20m i to je normala. On je tehnički zahtjevan kanjon u odnosu na Nevidio. Imamo još dosta kanjona po Crnoj Gori. Valorizacija kanjona, to je već nešto drugo. Pristupačnost puteva je jedna od prvih stavki. Da biste došli negdje sa turistom, morate ga blizu dovesti autom. Ne možemo hodati pola dana, pa dok se presvučemo, idemo kroz kanjon i da u noć idemo dolje. To je za mali broj turista i to je toliko minorno da je neisplativo.

 

Što se tiče kanjoninga ja sam počeo 2004. godine da se bavim time i u početku je bio problem sa opremom. U to vrijeme je kod nas bila drugačija situacija. Plate su bile male i trebale su tri-četiri plate da kupiš odijelo, a sad je već drugačije. Za jednu platu možeš da kupiš tri-četiri odijela i zahvaljujući internetu ima puno novina i tu nijesmo u zaostatku za svijetom. Čak mislim ovdje u kanjonu Nevidio sa opremeo imamo neki reper koji je vrlo dobar i usluga u kanjonu Nevidio je dobra. Da li će se pokvariti u narednom periodu? To je sad pitanje opštine, Ministrastva turizma. Znači u narednom periodu moramo raditi na licencama za kanjoning vodiče koje još uvijek po zakonu nemamo. Što se tiče uređenja ovog dijela, ne uređuje se to tako. Mogli su pokupiti neke savjete od vodiča šta ovdje treba i kako treba. Jer nije samo bitno ubrati neku taksu koja je u redu. Ali da se zna kako se i zbog čega ubira. Šta dobijamo za tu taksu. Ovdje imamo dvije takse. Jedna izletnička i za ulaz u kanjon Nevidio. U redu, ali mislim da za taj novac ništa ne dobijamo. 

 

 

Većina ljudi prolazak kroz kanjon Nevidio doživljava kao jednu od boljih stvari što im se desila. Čak imamo utisaka ljudi koji su prolazili Veliki kanjon, da im je puno veći utisak ostavio kanjon Nevidio u odnosu na  Veliki kanjon. Zašto? Zato što za nekih dva-tri sata puno toga vide. Na tih 1700m nema ni jedan korak a da je dosadno. Non stop je akcija. Svaki kamen krije svoja pitanja. Kuda proći, pored kamena, ispod kamena? Da li skočiti  tako dalje.

Zato je i potreban vodič. Kanjon nije tehnički ni fizički zahtjevan. Samo je potrebno da ljudi imaju volju i možemo ih provesti kroz kanjon. Čak i ljudi koji ne umiju da plivaju mogu proći kroz kanjon. Imamo svake godine po par takvih, znači nije ni to problem. Uslov je samo da to vole, ostalo je sve naša briga. 

 

Pa i nije. Vodič je neko ko pokazuje pravac i neko ko rješava sve vaše probleme u kanjonu.  

Ako ste odabrali dobrog vodiča, do tih nezgodnih situacija ne bi trebalo da dođe. Važno je da imate kvalitetnu opremu: odgovarajuće neoprensko odijelo debljine 5 mm, imamo ženska i muška odijela, treba broj da vam odgovara, kaciga, pojas i kanjoning patike po mogućnosti. Kanjoning patike nijesu obavezni dio opreme ali su puno dobre jer turista koji je došao na more nema jaku patiku za kanjoning i po mom mišljenju, najviše se povreda dešava zbog loše obuće. 

 

Poetika kamenih gromada kanjona Nevidio, foto: Milija Čabarkapa

 

I ove godine je bila jedna grupa Poljaka na početku koja je imala problem. To je nešto što se dešava kod nas. Zašto se dešava? Zbog loše opreme i loših vodiča. To je uzrok. Ove godine je bilo nekih sedam Poljaka, mislim da je bio jul mjesec kada smo išli da ih vadimo iz kanjona. Negdje oko 2 sata smo dobili obavještenje od policije, da je neko zaglavljen u kanjonu i oko 4-5 sati smo se spuštili do njih i izvukli ih. Nije prijatno kada vas neko probudi u dva sata noću, nije problem, to je što je i to moramo da odradimo,  ali je problem što i vodiči i ti turisti treba nekako da se kazne. Da se ovo ne bi dešavalo, moraju se nekako kažnjavati ili zabraniti prolaz. 

 

U principu ovi momci koji naplaćuju ulaz u kanjon bi mogli da imaju neki spisak minimalne opreme koju trebaju da imaju svi koji prolaze kroz kanjon. Znači, ljude ne puštati u kanjon bez kacige, ne puštati ih poslije 14h da ulaze u kanjon. Imamo određeni broj vodiča koji je kvalitetna ekipa. Dobro je kad je jul i avgust kad je mala voda, ali dan-dva ako padne kiša i poveća se vodostaj, imaćemo opet neku situaciju koju smo imali prije dvije godine i zaglavljenih 17-18 turista u kanjonu i opet jednu noć izvlačenja iz kanjona i velikog napora. 

 

U avgustu i septembru je 9 do 10 stepeni. Početak sezone 7 -8˚. Sad nije isto ako je voda 8 ili 10 stepeni. Ima i tu razlike do pola stepena, stepen. 

 

Dvjesta ljudi je veliki broj. Ako za jedan dan u nekih dva sata uđe u kanjon 100 ljudi to je dosta. I sad je pitanje sa kojim su vodičem ušli i da li imaju vodiča. Ako su sa pravim vodičem, to je sve organizovano, jer se svi poznajemo i nema problema. Ako nema vodiča, tu se ne zna ni đe je kraj ni početak grupe. I to su neki problemi koje u nekom nerednom periodu treba da riješimo. 

 

 

 

Prije deset-dvanaest godina su to  bili Rusi, pa su jedne godine bili Francuzi, zatim Mađari. Ove godine je bilo dosta ljudi iz Australije, ali je  Belgijanaca bilo malo više. Tako da iz svih krajeva svijeta imamo goste  i mislim da nije bilo zemlje iz koje nijesmo imali turiste u kanjonu. Nije to neki ogromni broj turista, recimo iz Rumunije je ove godine bilo troje, znači u manjem broju ali sa svih strana. 

 

 

 

Vodič je persona u kanjonu koja odaje sigurnost. I samim tim i ako dođe do nekog stanja početka panike, ne baš panike, vodič mora da pristupi  rješavanju situacije. Ako je uski prolaz i ako se ne može provući, treba on da prođe da pokaže i da se vrati da kaže da nema čega da se plaši,  kao i za skokove u vodi. U principu, svaki skok može da se odradi i ako neko neće da skače imamo drugu alternativu, da li je to spuštanje na uže, da li je provlačenje ispod kamena,  u svakom slučaju treba da zna taj turista koji ima malo panike da uvijek postoji alternativa i da to nije jedini način, nego da uvijek možemo to drugačije da odradimo. 

 

Kao što sam rekao ranije. Meni je najbitnije da ljudi vole prirodu i da vole odlazak u kanjon, a ne da bi pričali da su bili u kanjonu. To su mi najteži turisti. Samo je bitno da vole prirodu, a ostalo je sve moja briga. 

 

Reagovanje 80-ih godina kada sam prvi put ušao u Nevido, u početku je bilo drugačije. I u kanjon i u planinu kad smo išli, malo su nas gledali čudno, kao da nijesmo normalni. Što će neko da ide u kanjon, hladna voda, 7-8 stepeni da se smrzava i to je nekad bilo normalno gledanje svih stanovnika Crne Gore. Danas kad je turizam tu,  kad dolaze turisti i kad je krenuo posao, malo drugačije gledaju i oni sami sve to. Neko prodaje meso, skorup, rade kafane. Znači, mi ručamo u restoranima i opet imaju koristi. Zatim, jedan dio od takse ima opština,  nekoga zanima da prošeta selom i kada je u pitanju cijena kvadrata zemlje nekad kad niko nije dolazio ne može biti ista kao što je sada. Kvadrat zemlje gdje nikad niko nije dolazio možda nije vrijedio deset centi, sad možda vrijedi 50 centi ili euro.

 

 

foto: Milija Čabarkapa

 

Tada se oskudijevalo sa opremom za kanjoning i najveći problemi sa opremom su bila odijela. Danas  imamo mokra odijela koja koristimo. Znamo i da je ronjenje kasno počelo, polovinom prošlog vijeka i da su dobra mokra odijela počela da se proizvode u svijetu 70-ih godina koja su tada za nas bila relativno skupa. I dan danas su skupa, ali su tada bila i skupa i nedostupna. Prije je trebalo da odete van zemlje i to nije bilo to i ako odete u neku radnju da li vam odgovara broj i ostalo. Tako da je danas sa pojavom interneta sve to otišlo u nekom drugom pravcu. Kanjoning se sastoji iz više disciplina. Ima tu alpinizma, ronjenja, plivanja. Moramo hidrologiju vode dobro poznavati jer je kanjoning  skup svih tih aktivnosti. Kanjoning  je tek sad počeo razvijati neke alatke za sebe. Neke stvari koje imamo u alpinizmu, kao što je osmica modifikuje se u piranu koja je bolja za vodu i zbog nekih drugih situacija. Znači, sve ono što je prilagodljivije vodi i kvasnom užetu.

 

Uglavnom gosti koji prolaze kroz kanjon dolaze na Durmitor i to je par noćenja koje imaju ovdje u Etno selu Jatak i Nevidio koji je blizu Žabljaka a malo je jeftiniji. Dođu uveče, odspavaju i ujutru su spremni za kanjon, odmorni i naravno, poslije kanjona prespavaju i naredni dan su spremni da idu za Durmitor, obilazak jezera, nekih od vrhova Durmitora i rafting dan-dva i to je to. Poslije  se spušte do mora. Obično ti turisti preferiraju zaliv pa obilaze Kotor i Perast. 

 

 

 

(duh mjesta)

 

Svi turisti su zainteresovani  da čuju i o istoriji i kulturi. Imamo jedan broj mostova ovdje u Šavniku koji su urađeni u rimskom periodu, turskom periodu. Čak na izlasku iz kanjona kad idemo stazom imamo jedno mjesto koje se zove Manastirište. Tu je nekada za vrijeme Turaka bio manastir i tu su se krile muške glave. Tu je sad jedan kamenjar i vidi se da je tu zidina bila nekad. Mislim da to sve treba nekako ograditi. Lokalna turistička organizacija bi trebala mnogo više da uradi. To su mali lokaliteti ali dosta je kultura tuda prolazilo i trebalo bi da svuda imamo neku priču na tim lokalitetima. 

 

Kultura je osnov za razvoj turizma a turizam je efikasan način valorizacije kulture. Da bi to bilo održivo, kulturno nasljeđe i turizam trebamo spojiti, umrežiti. Kako to sprovesti u ovom dijelu?

 

Kada sa turistima provedemo 4 ili 5 sati pričamo im anegdote i neke lokalne priče. Moramo znati te priče. Mi ovdje kod ulaza u kanjon imamo selo Pošćenje koje je najljepše selo u Crnoj Gori. Imamo dva Pošćenska jezera. Malo jezero se zove Jabuka jer liči na jabuku. Veliko se zove Kruška, možda i ne liči na krušku ali je po automatizmu  dobilo ime. Tako da imamo priče koje smo čuli od lokalnog stanovništva, seljaka, ribara i dosta smo  napredovali ovih godina. Ali sve to treba zapisati negdje za naredne generacije da ne dolaze do tih informacija ovako kao što sam ja dolazio,  da idem od stanovnika do stanovnika, od ribara do ribara i zapitkujem za po nešto ima li. 

 

 

foto: Milija Čabarkapa

 

U svakom slučaju treba praviti knjižice. Htio bih pohvaliti jednu knjižicu Most na Tari koja može po lokalima da se kupi. Tih knjižica treba da imamo puno u Crnoj Gori. Tako da u toj knjizi ima puno podataka o mostu na Tari: kad je rađen, ko ga je projektovao, da li je to bila najveća drvena skela na svijetu, kao što je bilo u tom slučaju? Tako da ima puno podataka koje sam i ja saznao nekad davno iz te knjige koju veoma rado poklanjam nekome od mojih prijatelja, drugara koji su bili na mostu na Tari i tako bi trebalo da imamo na svakoj turističkoj destinaciji nešto slično.

 

 

Milija je smjestio svoje gabarite u prolazu tjesnaca, foto: Miško Kosić

 

U svakom slučaju, nadam se da će nešto uraditi u tom pravcu u narednom periodu. Što se tiče suvenira, to je nešto što sam radio za svoje goste. Mi suvenira o Nevidio nemamo a to je nešto što sam lično odradio svojim gostima. Tako da u narednom periodu valjalo bi da se neko pozabavi i Nevidiom i ostalim destinacijama u Crnoj Gori. Nije isplativo kada se nešto radi na par stotina komada. Kada se radi veća količina, onda se tu dobija i na cijeni. A ovako mala količina koju ja radim, to ispada relativno puno i nikoga neće puno zainteresovati zato što zbog cijene nema svoju isplativost. 

 

 

Taj vodopad presušuje krajem juna, početkom jula i to je po mom mišljenju najljepši vodopad u Crnoj Gori, normalna stvar kada ga ima. Dešava se da zimi zaledi i da bude ledopad na koji može i da se penje i tu imamo ice climbing i to se dešava nekih par dana. Kada nekoliko dana temperatura dostigne -15 do -20 stepeni,  on zaledi pa se formira taj led i onda možemo da penjemo. Treba napomenuti da to nije jedini vodopad tu, jer blizu tog vodopada Skakavica imamo još jedan vodopad od 12m pa onda neka dva dupla vodopada sa 7-8m i ređaju se jedan za drugim. Imamo i neke kamene mostiće tu na Grabovici za koje malo ljudi zna i koji se malo pokazuju. Ja ponekad kad stignem pokažem ljudima kad imamo vremena onda im pokažem i to. Tako da imamo puno destinacija dobrih ali trebamo i da ih obradimo ali i da ih sačuvamo. Tu bih napomenuo, da sam reagovao  kad su radili novi put za Žabljak, da ga je trebalo malo pomaći da ne uništi kanjon Grabovice, ali jeste ga malo uništio. Tako da kada prođem sa nekim gostima Slovencima i sl, pitaju: „Ko je to radio put tu? Je li bio iko normalan da kaže da ne treba da se radi tu?“. Jer, to je samo nekih 5 do 10m bilo da se izmakne put, ali na žalost nijesu imali sluha za to. To bi trebalo da imamo negdje u podsvijestu da nam se nikada više ne dešava da pravimo put za turizam a da tim putem uništavamo jednu turističku destinaciju. 

 

Tačno je. I više se potroši. Sve zavisi kada se ide, u kojem vremenskom peridu i sve zavisi do osobe. Može i više kalorija da se izgori, može i manje, sve zavisi od kanjona i koliko je potrebno fizičkog napora u tom kanjonu. 

 

Mislim da je to mjera kada je ovaj kanjon u pitanju.

 

Mi od turista imamo svakodnevno  puno pohvala i samim tim to daje neki novi život, kao da to nijesu bili  oni, to je neko drugi, tako da je to normala jer to za njih nije svakodnevica. A ja sam 60 do 70 dana u kanjonu pa ne mogu da kažem za mene da je to sada neka novina, ali turisti i njihovi komentari, uvijek su mi novina. 

 

Arhitekta se potrudio da nam priušti sve ljepote uživanja, foto: Milija Čabarkapa

 

Drugi vodič tog dana u kanjonu Nevidio, Slobodan Milatović  pitao je gošću o tome šta očekuje od kanjona Nevidio i kako je došla do informacija o kanjonu.

 

Barabare očekuje sve pozitivno. Preko intereneta je saznala za kanjon i kaže da će  adrenalin da radi danas i da će joj ovo biti  najuzbudljiviji dan boravka u našoj zemlji. Barbara je iz Češke Republike. Inače, naši gosti su iz svih zemalja svijeta, od Australije, Izraela i drugih zemalja navodi Slobodan Milatović. 

 

Kanjoningom se bavim od prije 5-6 godina sa Miškom. O Knajoningu, vjerujte mi prvi put i sad ovaj put, potpuno su mi osjećaji isti. Mislim da treba da se što više vratimo prirodi.

 

Treba dolaziti i posjećivati ovakva mjesta kao što je kanjon Nevidio, jer tu ljudi zavole prirodu i to je mnogo više nego što i sami ljudi očekuju. Tako da ići u prirodu to je recept da se makne iz nekog urbanog načina življenja koje po mom mišljenju nije dobro, ali što više treba dolaziti u prirodu. 

 

Još malo tobogana, foto: Milija Čabarkapa

 

Kanjoning i ronjenje. Kada ste u kanjoningu ne razmišljate ni o čemu drugo osim o kanjonu dok ste u kanjonu. Ista stvar je i sa ronjenjem. Kada ronite, tada samo razmišljate  o ronjenju i ne opterećuje vas ništa drugo. Tako da su to dva mjesta gdje čovjek zaista odmori. Kad ronimo sat vremena smo pod vodom, ovdje u kanjonu 3-4 sata i to je odmor za dušu. 

 

foto: Slobodan Milatović

 

Sve akcije Gorske službe spasavanje su kasno popodne, kasno noću ili kad je loše vrijeme. Tako da se nezgode dešavaju uvijek na kraju ture, nikada na početku. Obično to bude u silasku ili ako su kasnije ušli u kanjon, tako da su sve naše akcije u večernjim satima, ponoći i kad je neko lošije vrijeme, kiša, snijeg, neka mećava ili nešto drugo. Sve te nezgode što se dešavaju u planini se dešavaju zbog neadekvatne opreme. Dešava se da je neko otišao na sred Durmitora u papučama. Znači, za planinu su potrebne gojzerice i zna se kakva se odjeća nosi. Savjetovao bih svima da za planinu, ako hoće da uživaju, trebaju da imaju adekvatnu opremu i vodiča. Maloprije ste pitali Sloba – Kako da ljude motivišete da što više borave u prirodi? Pa ako ga povedete prvi put i njemu bude loše, hladno i ne provede se da valja, nikad taj neće više doći u prirodu. Znači, bitno je da mu bude lijepo, udobno, toplo, da  ako pada kiša ima jaknu i da se nije skvasio i da mu nije hladno. Tako se zavoli priroda. Mi imamo dešavanja da se ljudi povedu i da im se ne objasni gdje idu i ponesu lošu opremu i taj više nikad neće otići u prirodu i on će je zamrzeti. 

 

Ovdje čak ništa ne radimo, samo se prepustimo rijeci da nas nosi dalje, foto: Milija Čabarkapa

 

Kroz kanjon se spuštamo nekih 125m visinske razlike. Po izlasku iz kanjona treba da se popnemo nekih 200m visinske razlike. Tih 200m penjemo za 20min kada su ekipe najspremnije, 30min kada su sportske ekipe, 40 minuta neko ko je solidno spreman  do sat vremena neka normalna kondicija. Preko sat vremena je potpuno loša kondicija. 

 

foto pozornica kanjona, fotograf: Miško Kosić

 

Kao što sam rekao, bitno je da vole prirodu, da odaberu vodiče i naravno, da odaberu termin. Preporučio bih jul, avgust i septembar. Početak kanjoninga biva nekad početkom juna, krajem juna, ali u ovim terminima  koje sam naveo je najbolje. 

 

 

Hrabro naprijed u novi korak, foto: Milija Čabarkapa

 

 

 

 još malo skokova

 

 Ovo je jedno od  mnogobrojnih čarobnih mjesta kanjona, foto: Milija Čabarkapa

 

 Sjana briga vodiča o našem svakom koraku, foto: Milija Čabarkapa

 

 

 

Kroz prirodni vodeni park kanjona od 1700m dužine sa prelijepim sadržajem,  prošli smo za nepuna tri sata. Bez žurbe, trčanja i forsiranja. Svaki korak je mamio da se pogleda okolo, da se vidi ambijent kanjona. Stijene koje se pružaju visoko ka nebu ponekad  zaklanjaju vidik, skrećući pažnju na poetiku svojih gromada koje hiljadama godina oblikuje voda i vremenski uslovi ovoga kraja. Iz kanjona do povratne pozicije penjemo se strmom stranom do puta i onda lagano spuštanje na početnu poziciju. Oko 200m visinske razlike smo prošli za nepunih 30 min. Miško kaže da je to sportsko vrijeme. Presvlačimo se i onako ispunjeni, zadovoljni, gladni odlazimo na ručak u restoran Jatak. Prava planinska hrana nadoknađuje utrošenu energiju. 

Odmaramo i pozdravljamo se sa našim domaćinima sa osmijehom zadovoljstva na jedno lijepo druženje u čarobnom ambijentu kanjona Nevidio kojem se svaki put vraćam sa sve većim entuzijazmom i isčekivanjem sledećeg puta. 

 

 

 

 

Autor teksta: Radmila Krgović

Fotografije: Milija Čabarkapa